Slušajte radio Delta i Prijatelji - narodna muzika pomoću:
Winamp, iTunes   Windows Media Player   Real Player   QuickTime

Trenutna pesma: Loading ...
Bit rate:
Trenutno Slusalaca: /
Status servera:


Prikaz rezultata 1 do 9 od 9

Tema: Petar Preradovic

  1. #1

    Cool Petar Preradovic

    Petar Preradović

    Nakon što mu se pogoršalo zdravstveno stanje zbog čega je odveden na liječenje u Njemačku, Petar je umro 18.8.1872. godine u mjestu Fahrafeld u Donjoj Austriji.

    Obrazovanje

    Petar Preradović je pohađao osnovnu školu u Đurđevcu i Grubišnom Polju. Nakon očeve smrti brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava nakon čega se upisuje na vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu.

    Tijekom školovanja u Bečkom Novom Mestu Petar prelazi s pravoslavne vjere na rimokatoličku. Prelazak je bio uvjetovan od strane vojske, jer je tada bilo obavezno da svaki časnik bude rimokatolik, a kako je Preradović htio napredovati nije bilo drugog rješenja.

    Školovanje u vojnoj akademiji završio je 1838. godine kao jedan od najboljih pitomaca svoje generacije. U to je vrijeme pisao pjesme na njemačkom jeziku u duhu romantizma.

    Privatni život

    Petar Preradović rođen je 19.3.1818. godine u mjestu Grabrovnici pored Pitomače u obitelji od oca Ivana Preradovića i majke Pelagije. Preradović je imao dvije sestre Mariju i Anu. Otac Ivan Preradović bio je porijeklom iz Grubišnog Polja gdje je Preradović provodio školske dane.

    U privatnom životu Preradović nije imao mnogo sreće.

    Kao vojnik je obavljao službu u Zadru te je tamo upoznao svoju prvu suprugu Pavicu de Ponte u koju se zaljubio, a par se ubrzo i vjenčao. Obitelj de Ponte je imala ljetnikovac u Malom Lukoranu na otoku Ugljanu. Upravo je u tom ljetnikovcu napisao poznatu budnicu Zora puca, bit će dana. Spomenuta budnica bila je i prva tiskana pjesma Petra Preradovića, a bila je objavljena 1844. godine u Malom Lukoranu.

    Nakon samo sedam godina od vjenčanja umire mu žena, a nakon toga sin i kćer. Golemu tugu koju je osjećao nekako je prebrodio zahvaljujući Emiliji Novaković – Đurabojski s kojom je imao sina Radovana.

    Ženio se tri puta i imao sveukupno sedmero djece.

    U omladinskom društvu “Velebit” nastala je ideja kako bi se ostaci Petra Preradovića trebali prenijeti u Zagreb, pa su tako 11.7.1879. godine izvađeni posmrtni ostaci koji su potom preneseni u arkade Mirogoja. Na Mirogoju je pokopan 14.7.1879. godine.

    Gradonačelnik grada Zagreba August Šenoa održao je govor i spjevao mu himnu koju je potom uglazbio Ivan pl. Zajc. Nadgrobni spomenik “Domovina polaže cvijeće na pjesnikov Spomenik” dao je izgraditi kipar Ivan Rendić.

    Posao

    Po završetku školovanja uvršten je u 33. ugarsku pješačku pukovniju pozicioniranu u Milanu, gdje se dogodio sudbonosni susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim.

    Nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim 1840. godine, Preradović se ponovo vratio materinjem jeziku, a interes za hrvatsku kulturu te gospodarsku i političku situaciju naglo je porastao.

    Petar Preradović počeo je prevoditi za vrijeme školovanja. Krenuo je s prijevodima na njemački jezik, pa je preveo pjesmu “May” češkog pjesnika K. H. Mache.

    U “Pervencima” je objavio presade na hrvatski jezik, a s francuskog je preveo djelo “Spiritizamna prosto razložen”. S hrvatskog na njemački je preveo raspravu Franje Račkoga “Rieka prema Hrvatskoj”. Na Kukuljevićev je nagovor Preradović preveo dio Gundulićeva “Osmana” na njemački jezik.

    Godine 1843. Preradovićeva je pukovnija preseljena u Zadar. Nakon dolaska u ovaj grad Preradović je počeo aktivno surađivati u novom preprorodnom listu “Zora dalmatinska”.

    Tri godine kasnije došao je u Zagreb gdje se upoznao s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Ali u Zagrebu se nije mogao dugo zadržati budući da je 33. ugarska pješačka pukovnija vraćena u Italiju, gdje je u nekoliko navrata sudjelovao u talijanskim sukobima.

    U Zagreb je opet došao 1849. godine u vrijeme revolucionarnih zbivanja, nakon čega je postao blizak s banom Josipom Jelačićem čiji je bio tajnik. Prilikom uvođenja Bachovog apsolutizma Preradović se posvetio vojnoj službi i pisanju poezije.

    Svojim je pjesmama izražavao brigu za hrvatski jezik te privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Godine 1841. u zagrebačkome njemačkom listu “Croatia” objavio je pjesmu “Das Uskoken-Madchen”.

    Na poticaj Špire Dmitrovića Preradović je 1843. godine napisao prvu pjesmu na materinjem jeziku. Pjesma se zvala “Poslanica Špiri Dmitroviću”. Prva tiskana pjesma bila je “Zora puca” objavljena 1844. godine u prvom broju zadarskog lista “Zora dalmatinska”.

    Prvu zbirku “Prvenci” tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku “Nove pjesme”, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Petar Preradović podijelio je svoj rad u tri dijela: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme, dok posebnu skupinu čine prepjevi, tuđinke i ciklus nadgrobnica nazvanih “Milim pokojnikom”.

    Petar Preradović autor je rodoljubne, ali i ljubavne lirike kojom je oduševljavao čitatelje. Napisao je brojne sonete, nadgrobnice, balade, himne i elegije.

    Preradović je skoro cijeli život proveo izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je to vojna karijera dozvoljavala.

    Najveća postignuća

    Njemu u čast, u Malom Lukoranu na otoku Ugljanu je ukrašena mozaik klupa za koju se smatra da je bila klupa na kojoj je napisao stihove prve tiskane pjesme. U lijepljenju kamenčića sudjelovali su brojni mještani, turisti i djeca, a klupa je završena i otvorena 18.8.2017. godine na 145. obljetnici smrti Petra Preradovića.

    preuzeto sa; biografije.com


    Ljubav Ti i Ja!

  2. #2
    PETAR PRERADOVIĆ

    Porodica Preradovićeva starinom je — prema očuvanom predanju — iz Stare Srbije, odakle se u sedamnaestom veku, pre velike seobe srpske pod patrijarhom Čarnojevićem, preselila u Bačku, nastanivši se u selu Leđenu — Riđici — u gornjoj Bačkoj između Baje i Sombora. Još se pamti da je starešina zadruge, koja se doselila iz Stare Srbije, bio sveštenik i da je on bio vođ svojima na tome dugom i mučnom putu. U novoj postojbini veći deo muških članova kuće Preradovića stupi u vojnu službu, u kojoj su imali uspeha i napredovanja. Godine 1704. Preradovići dobiše plemstvo ugarsko, a pukovnik Petar Preradović posle nekog vremena prevede poveći deo Srba iz Gornje Bačke u Rusiju. Među njima je bilo i Preradovića, koji su u trećoj — ruskoj — postojbini izišli također naglas. Kad se 1740. godine ukide Potiska Krajina sa sedištem u Somboru, onda oficiri iz porodice Preradovića pređu s jednim delom svojih rođakau Gornju Krajinu. Tako se velika porodica Preradovića razdeli na tri ogranka: leđenske, ruske i gornjo-krajiške Preradoviće. Sva su, pak, tri ogranka bila vere istočno-pravoslavne. Diploma o plemstvu ostala je kod leđenskih Preradovića; ruski su Preradovići bili čuveni i sa njima su prvi Srbi ranijega doba održavali veze prijateljstva; ogranak, pak, gornjo-krajiških Preradovića proslavio se po znamenitom pesniku P e t r u P r e r a d o v i ć u.

    Ovaj znameniti sin našega naroda rodio se 7. marta 1818. u selu Grabovnici đurđevačke regimente od roditelja Ivana i Pelagije. Školovanje je prčeo u Grubišinu Polju pa produžio u Đurđevcu i Belovaru, a pri kraju 1830. bude primljen u Vojnu Akademiju u bečkom Novom Mestu. U Akademijije ostao punih osam godina. Po običaju onoga doba svaki je đak te škole zapisivan kao rimokatolik, pa je tako i vođena beleška iz godine u godinu. Od toga se nije ipak pravilo nikakvo versko ili agitaciono pitanje, te je na zahtev pojedinaca i ispravljano njihovo obeležje veroispovesti. Među tim takvih je bilo vrlo malo, te su se mahom i dalje smatrali katolicima i oni koji u veru rimokatličku nikada nisu formalno prelazili. Na taj je način i mladi Preradović prećutno zapisan kao katolik, pa je na tome i sam ostao, što je, možda, pojačano docnije i njegovim dvema ženidbama iz porodica vere katoličke.

    Ali se u duši mladoga kadeta javi tada i druga vera — oduševljenje za veličanstvenu i večno lepu boginju poezije. On propeva još kao đak, a prve mu pesme bejahu nemačke. Sa toga dara pesničkog profesori ga hvaljahu a drugovi neobično cenjahu.

    Po svršetku Vojne Akademije Preradović, godine 1838, stupi kao oficir u puk koji se tada nalažaše u Milanu, u Italiji. Hitajući na prvu dužnost svoju, on pohodi uz put majku i sestru — ali se pri prvom sastanku jedva mogahu sporazumeti, jer sin bejaše gotovo sa svim zaboravio materina jezika!

    Na taj način imamo pred sobom mlada i učena čoveka, obdarena poetskim darom, oduševljena za život i rad, čoveka koji će poći sa svom snagom duha svoga putem koji mu sa te raskrsnice bude ukazan. Od presudna uticaja bejahu ličnosti s kojima Preradović stupi u bližu vezu. U Milanu bejaše takva ličnost — kao časnik iste pukovnije — zaslužni književnik hrvatski Ivan Kukuljević. Malo docnije, na prolazu kroz Mletke u putu ka Zadru, kuda je premeštena njegova pukovnija 1842, Preradović se pozna sa Srbinom Spirom Dimitrovićem i njegovim kolom domaćih rodoljuba. Po tom dođoše opet druge veze s prvacima hrvatskim — i Preradović osta radnik na onoj njivi koju ima zapadni deo srpsko-hrvatskoga naroda da obrađuje.

    Iz Dalmacije je Preradović, godine 1847, vraćen u Italiju, gde je proveo i iduću godinu, kada je sudelovao u nekolikim bojevima. U početku 1849. po svojoj želji a na zauzimanje nekolikih prijatelja premešten je u Zagreb, odakle se, po službenoj dužnosti, selio po različitim krajevima od srednjega Dunava do Italije i Beča, u koji se grad tri puta vraćao s kućom i službom. Napredujući postupno, Preradović je 1859. godine doterao do čina pukovničkog, a posle rata 1866. postao je đeneral. Ujedno doba, s početka 1871. godine, bilo je govora, pa donekle i izgleda, da će biti naimenovan za bana u Trojednici. Međutim već iduća, 1872, godina donela mu je smrt. Avgusta 6. preminu pesnik i đeneral Preradović u Farafeldu kod Feslave blizu Beča. Tri dana docnije bio je pokojnik pogreben s velikim vojničkim počastima u Beču. Posle sedam godina posmrtni su ostaci njegovi preneseni i pogrebeni svečano na zagrepskom groblju Mirogoju.—

    Premešten iz Italije u Zadar, Preradović se kao mlad oficir zadrži dve nedelje u Mlecima u društvu pomenutoga Spire Dimitrovića i ostalih. To bejaše prva narodno-književna škola njegova, jer se mladi časnici skupljahu na prijateljske književne razgovore, čitanje narodnih pesama i idealisanje o književnom radu. Na rastanku morade Preradović obećati Spiri da će mu na pesmu koju od njega bude dobio odgovoriti pesmom — srpskom. Tako je i bilo, te je tako i postala prva srpska pesma Preradovićeva "Poslanica Špiri Dimitroviću". Prva, pak, štampana pesma njegova na srpskom jeziku jeste popularna "Zora puca, biće dana" napisana za prvi broj nove "Zore Dalmatinske". Od 1843, kad je počeo pevati narodnim jezikom, pa za skoro trideset godina Preradović je ostao veran pozivu pravoga narodnoga pesnika: on se s narodom razvijao, sa njime je pevao i plakao, sa njim je osećao.

    Prvu, manju, zbirku svojih pesama štampao je 1846. pod imenom "Prvenci", a 1851. izdao je i "NovePjesme". Zbirke je štampao latinicom, ali je pojedine pesme rado slao i listovima koji su se ćirilicom štampali. Tako je bio saradnik "Srpskog Narodnog Lista", "Srpsko-dalmatinskog Magazina", "Srpskoga Letopisa", "Zimzelena", "Danice". Pred smrt je svoje pesme pesnik sam probrao i sredio, razdelivši ih u šest grupa: pesme različne, rodoljupke, prigodnice, "Prvi ljudi" (malen pobožan ep), ljubavne i tuđinske (prepevi). Odmah po smrti njegovoj izdao je naročito za to sastavljeni Odbor zbornik njegovih pesama pod imenom "Pjenička dela Petra Preradovića", Zagreb 1873. U zborniku su i dramske pesme "Kraljević Marko" i "Vladimir i Kosara" zajedno s nekolikim nedovršenim spevovima i nekim lirskim pesmama. - Godine 1890. izdalaje Matica Hrvatska zbirku "Izabranih pjesama" Preradovićevih, a 1902. izišao je i u Beogradu ćirilicom izbor njegovih pesama.—

    Otvoreno govoreći — Preradović se u publici obično smatra kao pesnik hrvatski. Ali se tu previđaju nekolike krupne istine. Pre svega Preradović je i po krvi i po imenu Srbin iz srpskoga pravoslavnog doma; on nikada nije formalno menjao vere svoje, i ako ni takvo menjanje ne bi moglo izgladiti nacionalnoga obeležja njegova; on se nigde ne kazuje Hrvatom na štetu srbovanja; uvek smatra da je i srpski i hrvatski narod jedna velika celina, onako kao što su stari dubrovački pisci pod "slovinskim" imenom obuhvatali Južno Slovenstvo ne određujući bliže svoju nacionalu. Pisao je mahom latinicom koja mu je bila i službeno pismo, ali je štampao pojedine pesme i ćirilicom, pa se u jednom pismu čak i pravda Vuku Karadžiću što je prvu zbirku pečatao latinicom priznajući da "kao Srbin" treba ponajpre ćirilicu da upotrebljava i t. d. Ali je od tolikog istog značaja i pogled na ono što Preradović peva. On glorifikuje Cara Dušana, Kraljevića Marka, guslara, Vladimira i Kosaru i t. d.- upravo ideali su mu u srpskoj istoriji. Koliko partikularno stoje prema njemu neki noviji pesnici hrvatski koji pevaju pojedine scene iz čisto hrvatske istorije, hrvatske banove i t. d. Njima zbog toga, nema zamerke, ali to pokazuje gde su ideali onoga pesnika koji stoji na odvojeno hrvatskom zemljištu, a gde su pak Preradovićevi, koji, i prema tome, nije specijalno hrvatski pesnik. Među tim stoji fakat da je on najkrupnije ime hrvatske književnosti, ako se ta književnost deli od srpske — azbukom. Ali ako se pogleda na jezik, ideje, težnju i motive — on je pesnik znatno više srpski no hrvatski. Najpravijaje, pak, ocena u shvaćanju daje Preradović pesnik srpsko-hrvatski. On je i želeo da se tako smatra pa je svojim radom i težio tome smatranju.

    Preradović je pevao lirske, epske i dramske pesme. Nesumnjivo je da je u lirici imao najviše uspeha — da je, drugim rečima, liričar. On nije bio u ugodnim prilikama za književni rad, pa kad je ipak duša njegova bila neusahlo vrelo pesama znači da su pesme njegove rezultati osećanja a ne spoljne, dnevne potrebe i ugledanja. Stoga je i mogao pravoga pesnika karakterisati ovako:

    Kaži r'jeci da više ne teče,
    Kaži vatri da više ne peče,
    Kaži duhu da misli ne hrani,
    Kaži srcu da ljubit' s' okani,
    Pa kaž' onda i pjesniku na ma'.
    Da on više ne pjeva pjesama.

    Lirika je Preradovićeva pretežno rodoljubiva, ali on ima i drugih krasnih pesama. Neke su ljubavne pesme njegove prešle u narod i pevaju se i u krajevima gde se slabo i po imenu inače zna Preradović. Od lirskih je oblika česta pesma, ali su još češći elegiski tonovi. U popularne pesme njegove dolaze: "Putnik", "Miruj, miruj, srce moje", "Kosovo polje", "Četir vrela", "Braća", "Rodu o jeziku", "Zora puca", "Milim pokojnikom", "Jezik roda moga" i t. d.—

    Preradović je bio pravi apostol iskrene sloge između Srba i Hrvata. Stoga je srpski pesnik Zmaj-Jovan Jovanović rekao o prenosu njegova tela iz Beča:

    Domaći se bršljen
    Oko krsta vije,
    To j' pepelu dosta
    Al' duši ti nije,
    Njojzi nema mira
    Dogod s rajskih vrata
    Ne ugleda slogu
    Srba i Hrvata!

    Preradović je delao za daleku budućnost. Ona će doneti i dan potpune slave njegove!

    riznicasrpska


    Ljubav Ti i Ja!

  3. #3
    PETAR PRERADOVIĆ
    (1818—1872)

    Petar Preradović, Srbin po nacionalnosti, rodio se 19. marta 1818. godine u Grabrovnici kod Bjelovara, selu tadašnje đurđevačke krajiške pukovnije, u siromašnoj porodici neškolovanog nižeg krajiškog oficira. Osnovnu školu zavšio je u Grubišnom polju i Đurđevcu. Ostavši rano bez oca, na majčinu molbu primljen je u vojnički zavod u Bjelovaru a potom u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Kao siromašni pitomac u austrijskom vojnom učilištu upisan je po običaju onog doba kao rimokatolik. Sticajem okolnosti, u osmogodišnjem školovanju sasvim je zaboravio maternji jezik.

    Po završenoj akademiji (vojnoj) službovao je kao oficir i kasnije general-major u raznim mestima austrijske carevine.

    Svoje prve pjesme (stihove) počeo je da piše u akademiji (1834), i to na njemačkom jeziku. Prvu pjesmu "Das uskoken-Madchen" Djevojka-Uskočkinja objavio je 1841. u zagrebačkom nemačkom časopisu Croatia. Tada je doznao nešto više o prilikama u svojoj zemlji — o ilircima i počecima preporoda hrvatskog. Ali je uticaj njemačke kulture bio toliko jak da u početku nije razumjevao potrebu približavanja nosiocima novih ideja.

    Preradović se prvi put ozbiljno zainteresovao za književno stvaranje iliraca i za prilike hrvatskog naroda tek u Milanu, i to pod uticajem Ivana Kukuljevića (1816—1889). Pošto je maternji jezik već bio zaboravio, morao je da ga uči prevodeći Gundulićevog "Osmana".

    Prvu pjesmu na maternjem jeziku "Poslanica" napisao je 1843. godine ali je za života nije štampao. U ilirskoj književnosti javlja se prvi put pjesmom "Zora puca… ", koju je napisao za novoosnovani zadarski časopis "Zora dalmatinska" (1844). Preradović je ovom pjesmom doživeo toliki uspjeh da je otada pisao samo na maternjem jeziku. Njegove pjesme štampane su u Gajevoj "Danici" u Zagrebu i po drugim časopisima i kalendarima.

    Kad je 1846, vraćajući se iz Pešte u Zadar, svartio u Zagreb, zagrebačka književna sredina primila ga je s oduševljenjem. Preradović je vec tada bio istaknuti ilirac, sav ponjet mislima o svjetlijoj budućnosti slovenskih naroda.

    Preradović je pisao rodoljubive, ljubavne i misaone pjesme. U rodoljubivoj lirici ističu se pjesme: "Zora puca", "Putnik", "Dvije ptice", "Pozdrav domovini", "Rodu o jeziku", "Jezik roda moga", "Djed i unuk" i druge.

    Polnoć prođe — što me budi
    u to doba iz sna moga?
    Žice same zaigrale
    na guslama djeda moga,
    zaigraše istihana:
    zora puca, bit će dana!

    "Sadržajno njegove pjesme su najvećim djelom domoljubne, s primjesom čovjekoljublja slavjanskog bratstva i mesijanizma; etički čudoredne (moralne i moralističke) i razborite; čak i kad su posvećene ljubavnim motivima (ženu slave neerotično, gotovo stidljivo: platonskim idealom njena materinstva, sestrinskog druželjublja i porodične uzornosti; uopšte čistoće odnosa); tematikom su to često narativne i anegdotske pjesme, male ili veće poeme..."

    Pred kraj života, teško bolestan, odlazi u Farafeld (Austrija). Umro je 18. avgusta 1872. godine. Sahranjen je prvo u Beču na Matzeindorfskom groblju. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Zagreb 1879. godine.


    DJELA

    1846. "Prvenci" (knjiga je izašla u Zadru — godinu dana prije "Pjesama" Branka Radičevića)
    1851. "Nove pjesme" (Zagreb)

    Godinu dana poslije njegove smrti izašla su mu u Zagrebu sabrana "Pjesnička djela" (1873), koja je sam pripremao. Prvo i potpuno kritičko izdanje u dvije sveske "Djela Petra Preradović I i II", izašlo je u Zagrebu 1918. i 1919. godine.

    Priredio: Vjekoslav Vukadin
    12. decembar 2007.

    riznicasrpska


    Ljubav Ti i Ja!

  4. #4
    PETAR PRERADOVIĆ

    Život Petra Preradovića nije bio lagodan. Školovao se i službovao van domovine. Sav svoj vek, zapravo, bio je premeštan kao oficir što mu je vrlo teško padalo, delom jer je bio odvojen od porodice, delom jer je bilo velikih troškova oko okućavanja. Služba austrijskog oficira takođe mu je uvek bila mrska ali je bio svestan da bi bez nje bio puki siromah. Ti premeštaji svakako su imali uticaja na njegov život, finansijski a naročito na porodični. Teško mu je padalo i to što je bio udaljen od zavičaja. Jedno vreme, između 1849. i 1852. godine bio je premešten u Zagreb i tome se jako radovao, ali već nakon godinu dana žalio se da je previše opterećen službenim poslom: "Ja sam ti kao pas svezan na lancu od jutra do mraka i ne imam skoro vremena da mislim na što drugo nego na službene moje poslove." Tek 1868. godine, kada je dobio premeštaj u Beč, na neki način, našao je svoj mir. Međutim, ubrzo zatim, u svojoj 55-oj godini, teško se razboleo i nakon toga umro kao general.

    Preradovićev pesnički dar rano je došao do izražaja, ali prvu pesmu na srpskom jeziku objavio je 1844. godine u prvom broju zadarskog lista "Zora dalmatinska". Posle sloma revolucije 1848. godine povukao se iz književnog života, ali se početkom 60-tih godina ponovo javio u hrvatskim listovima. Književno obrazovan, on je poznavao vrlo dobro čuvene svetske pesnike. Iako osećajan, sa bogatim unutrašnjim životom i široke književne kulture, bio je svestan nemoći da se izrazi, da u onom vremenu, kada se tek formirao srpski književni jezik, nađe odgovarajući pesnički izraz za svoja razočarenja i tragediju koja ga je snašla u životu. O tome piše Emi Regnerevoj: "Uostalom, ti me poznaš i znaš da sam ja više čovjek unutrašnjosti koji više osjeća i misli, nego što to može reći riječima".

    U pesmi "Radost i muka pjesnikova" konstantuje o pesniku, tj o sebi:

    Ali tužan ne dostiže
    da mu rečju oblik shvati
    krpež mora u svijet slati.

    Petar Preradović je sam svoje pesme podelio u tri grupe: rodoljubive, ljubavne i različite (refleksne ili misaone) pesme. To ne znači da je svaka pojedina grupa nastajala posebno. Naprotiv, istvremeno je pisao pesme s motivima iz sva tri tematska područja. Najviše je bio zaokupljen rodoljubivim pesmama. U to vreme Hrvatska je bila podeljena na pokrajine i pod Austrijom, habsburškom vladavinom. Svojim stihovima tešio je i hrabrio narod da se izdržati mora i u svom nastojanju svakako je imao sjajan uspeh. Njegove pesme obilno su korišćenje u hrvatskoj školskoj nastavi i čitankama. Njegov ugled je godinama sve više rastao tako da je dugo i nakon smrti slavljen kao najbolji "hrvatski" pesnik. Koliko uticaja je ovaj pesnik imao na hrvatsku kulturu navodi "Borac": "Cjelokupni se hrvatski duhovni život sve do 1918. razvijao na temeljima što ih je izrazio on."

    Bio je jedan od poznatih boraca za slogu i ljubav među slovenskim narodima. Njegov stav prema životu, prema ljudima pre svega, osnovna je, polazna tačka njegove poezije, od rodoljubive do najintimnije. Polazeći od ličnog ubeđenja da čoveku treba činiti samo dobro, i široko, slavenski orjentisan, on je stvorio i jednu mesijanističku filozofiju određujući slavenstvu zadatak da miri narode i ostvari takve odnose među ljudima koji će biti humani i puni radosti i zadovoljstva. Takve su mu pesme, između ostalih, "Braća, Hrvat ili Srbin", "Oda Slavjanstvu", "Zvanje slavjanstva" i druge. Takvim svojim idejama i ulozi u književnosti on je bio daleko ispred svojih savremenika u književnosti.

    Posebnu grupu čini ciklus vrlo uspelih soneta nazvanim "Milim pokojnikom" u kojima je opevao istaknute srpske i hrvatske ličnosti. Stihove je posvetio: pesniku Tomi Blazeku, svom prijatelju, takođe pesniku, Stanku Vrazu, prvom hrvatskom putopiscu Antunu Nemčiću, knezu Petru Petroviću Njegošu, pesniku Branku Radičeviću, kompozitoru Vatroslavu Lisinskom i drugima.

    U svojoj poeziji Preradović je prikrivao najintimnija raspoloženja, bol, tugu. Poznato je da je u ličnom životu bio nesrećan i nezadovoljan, kako zbog porodičnih potresa (brige i obaveze iz dva braka i za nezakonitog sina Radovana iz jedne ljubavne veze kao i za petoro nezbrinute dece sestre udovice), oskudice, bolesti (reumatizam, glavobolja, srce) tako i zbog vojničke službe, ali to nije pokazivao svetu već skrivao u sebi. Drugačije zapravo nije ni mogao jer to ne bi dolikovalo jednom oficiru. Bio je oženjen dva puta, najpre sa Pavicom de Ponte iz Zadra. Sedam godina nakon venčanja, Pavica je izvršila samoubistvo.

    Preradovićeva pesma "Mrtva ljubav" nastala je u vreme kada je tek počeo pisati na srpskom jeziku i kada je svoj jezički izraz izgrađivao na stilu naše narodne poezije.

    Gdje ću tebe, o ljubavi moja,
    sad zakopat, kad si izdahnula?
    U mom srcu nije ti pokoja,
    jer si pokoj sav mu razmetnula.

    Da te legnem u zemljicu crnu,
    u zemljici ti ne bi sagnjila,
    zemska vila dragocjenost tvoju
    u kamenje predrago bi zbila.

    Da te spustim u duboko more,
    u moru se ne bi rastopil,
    morska vila dragocjenost tvoju
    u biser bi predragi salila.

    Pak bi došli ljudi blagohlepni,
    iz zemlje bi tebe iskopali,
    iz mora bi tebe izvadili
    i po svijetu svuda rasprodali.

    A ti idi, nek te uzdisaji
    k nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
    tamo meni žalosnome sjaji,
    tamo neće dostignut te ljudi!

    /Mrtva ljubav /1845/

    Kasnije je ostao i bez svojih najmilijih: sina i kćeri. Verovatno, da bi našao utehu, proučavao je spiritizam (verovanje da postoji svet duhova sa kojima se moze doći u dodir i opštiti), te je u Zagrebu 1865. godine objavio svoj prevod francuske rasprave "Spiritizam na prosto razložen." Njegova druga supruga bila je Bečanka, Ema Regrenova.

    Ivo Andrić: "Gotovo sva Preradovićeva ljubavna poezija bez izrazita je ličnog obeležja, bez ičeg što bi njegovu ljubav izdvajalo nad milione drugih ljubavi..."

    Petar Preradović "...U svoju poeziju nije unosio intimne slabosti, čak ni onda kad je motiv prividno subjektivan i privatno potresan — npr., u pesmi 'Miruj, miruj, srce moje!' — jer je i takav doživljaj i nadahnuće od toga preneseno u univerzalne, opšteljudske sfere i u počnost: 'Ah, stisni se u svom kutu / i pregori želju ljutu; / tople su ti ove grudi, / sebični su vani ljudi: / svaki grije srce svoje; / miruj, miruj, srce moje!/'"

    Preradovićevu ljubavnu poeziju vrlo je teško odeliti od one refleksivne koja je ispunjena bitnim životnim pitanjima kao što su ljubav, smrt, promenljivost stvari itd. Nastale su u zrelim piščevim godinama, kada je bio duboko nesrećan. Od njegovih misaonih pesama, najznačajnije su: "Prvi ljudi", "Smrt, "Nada", "Bogu", Ljudsko srce" i druge. "Ima u tim stihovima mnogo bola, grčeva i suza, teških i sumornih atmosfera, ima nešto što nas ostavlja bespomoćnima i nesretnima. Sva je Preradovićeva refleksivna poezija u stvari poezija najtežih časova krize u njemu samome, i tu je on znao kriknuti glasom ojađena i uništena čoveka jače nego li ijedan pesnik do tog vremena..."

    Preradović je predstavnik romantičarske lirike u Hrvatskoj i kao takav bio je i ostao pupularan. Njegov glavni književni rad čine dela u stihu. Dela manje književne vrednosti su liberto za operu u četiri čina "Vladimir i Kosara", epovi "Lopudska sirotica", "Prvi ljudi" i "Djed i unuk" i veliki epsko-dramski spev (drama u stihovima) "Kraljević Marko" iz 1852. godine sa temom iz Bosne turskog vremena. U ovoj nezavršenoj drami pokušao je oživeti legendarni mit glorificirajući snagu i veličinu slovenskog naroda. Marko Kraljević je predstavljen kao simbol celog jugoslovenstva. Budi se iz vekovnog sna i pokreće Slovene na nov život.

    Preradovićeva poezija i danas se sa uživanjem čita. Neke njegove ljubavne pesme su dobile melodiju i pevaju se.

    Na mnogim hrvatskim sajtovima Petar Preradović predstavlja se kao "hrvatski pesnik". Njegovo ime možemo naći i u "Albumu zaslužnih Hrvata 19. stoljeća, Zagreb 1898"? Petar Preradović je "po krvi i po imenu Srbin iz srpskoga pravoslavnog doma". Takođe je činjenica da "nikada nije formalno menjao vere svoje, i ako ni takvo menjanje ne bi moglo izgladiti nacionalnoga obeležja njegova".

    Angelina, 07.07.2008.

    ___________________

    Kada je 1892. godine povodom bečkog izvođenja predstave "Kraljević Marko" (Srbina katolika) Petra Preradovića zagrebački "Vijenac" pisao da se u Markovoj ličnosti "zrcali hrvatski život, tipovi i običaji", srpska "Bosanska vila" žustro je reagovala: "I opet je skočila nesita hala, da svojim grabljivim kandžama zgrabi i privuče u svoje opako i nesito gnijezdo još jednu našu, velim baš našu srpsku stečevinu i ponos... I opet se digao polutanski zagrebački "Vijenac" u broju da nam otme i prisvoji uza sve ostale još i našeg srpskog najvećeg narodnog uzor-junaka, hoće i on... da nam otme i pohrvati našeg Kraljevića Marka, poručujući svojoj pozorišnoj družini da ga u Beču prilikom ove muzikalno-pozorišne izložbe, kao svog hrvatskog narodnog junaka prikaže. Lijepo se i lahko braćo — a još bolje nebraćo — kititi i dičiti tuđim perjem, ali pazite, da i uz sve to perje, ne ostanete golišavi, jer se već polako pročišćava između nas i vas ovaj tamni i nestalni teren, na kom vi tako neosnovano i šovinistički gradite svoju sadanju i buduću slavu i veličinu." TRIPOD

    riznicasrpska


    Ljubav Ti i Ja!

  5. #5
    JEZIK RODA MOGA

    Kao vječno more sinje
    U kretu si gipkom, lakom,
    Podaje se dahu svakom,
    I mreška se i propinje,
    (Kakva moć je vjetra koga).
    Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
    Šumi, grmi, tutnji, huči, —
    To je jezik roda moga!

    Koliko se hvale puci
    Svaki svojim tobož' slavnim;
    Kad ih s njime divnim sravnim,
    To su meni mrtvi zvuci;
    Nijesu srcu sladost medna,
    Nit su duhu krilna sila,
    Niti bukte kroz sva bila
    Ko što njeg'va rječca jedna!

    Sile mu je glas olujne,
    Njemu riječi te se ore,
    Kao munje kad se bore,
    A ko vali rijeke bujne,
    Provaljuju kroz sve uze,
    Listom dižu srca, duše
    I sobom ih tamo ruše,
    Kud im struja tečaj uze.

    Molitve se kada silom
    Uzneseni u mah diže,
    On uznosom nebo stiže
    I omili Bogu milom,
    Jer mu tad je krotka sila,
    Sladost nježna, vatra sveta,
    S kojih ocu do djeteta
    Jedino je molba mila.

    Tuga, žalost, bol i muka
    Sa vajom si i lelekom
    Na njem ječe živom jekom;
    Kad zacvili il zakuka
    Koje slasti miloj sjeni,
    Udesa li crnoj stopi,
    U suze ti ćut rastopi;
    Il ti srce okameni.

    U radosti na sto struka
    Sretnom čuvstvu izraz nađe
    I lijeva ga ponajslađe
    U miline svoga zvuka,
    Probuđuju sve duhove
    Dobre volje, blage ćudi,
    Širi ruke, širi grudi
    I u kolo ljubav zove.

    Slavulj-pticu slušaj sitnu,
    Kad zahladi ljetno veče,
    Kako njojzi glasak teče
    Na ugodu nedohitnu;
    To je njegva važnost prava
    U glasila drugoj slici —
    Otkud ime slavulj-ptici
    Njeg'vom glasu otud slava.

    Ljubu pitam: je li moja —
    A ona mi slatkom riječi
    Svake sumnje sjen prepriječi
    Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
    O ta radost prevelika
    Još se većom meni čini
    Po sladosti i milini
    Premiloga mog jezika!

    Njime milim, krasnim zato
    I odijevam svoje pjesme.
    Oj! Spjevi su njemu česme,
    S kojih teče obilato
    I put neba silno štrca,
    A odozgo rosom blagom
    Po rodu se siplje dragom,
    I uvela krijepi srca.

    Oj! roda mi slavni glase,
    Razliježi se na sve strane
    Zemlje tobom opjevane
    I ushićuj srca za se!
    Grozno kao s božje trube
    Uvjeri ih tvrdom vjerom
    Da tu vrijede samo mjerom,
    Kom po tebi dom svoj ljube!

    Petar Preradović, 1862


    Ljubav Ti i Ja!

  6. #6
    ZVANJE SLAVJANSTVA

    Božja sveta ruka rasu
    Po širokom krugu zemlje
    Razne puke i narode.
    Po iskricu svakom dade
    Svoga uma, svoje moći.
    Komu dade oštroumlje,
    Komu mudrost, komu blagost,
    Komu jakost, komu nježnost,
    A slavjanskom uz sve oto
    Dade još i ljubav svoju,
    Pa mu reče davajući:
    "Najveći si i najjači
    I raširen svud po zemlji,
    Zato čuvar njoj mi budi!
    Kad joj svijet se izopači,
    Oštroumlje kad se smuti,
    Mudrost kada precijeni se,
    Jakost kada razdivlja se,
    Blagost kada raspueti se,
    Nježnost kada razmazi se:
    Ti osvijesti, ti razbistri,
    Ti ukroti, ti ublaži,
    Ti okrijepi, ti uznesi,
    Ti mi spasi svijet na zemlji!


    HRVAT ILI SRBIN
    (Nekom prijatelju)


    Ti se na me srdis, mili bobratime,
    velis: "Srbin jesi, srpsko imas ime,
    tvoji pradjedovi svi su Srblji bili,
    na Kosovu polju morda krvcu lili,
    a ti, njihov unuk, za Srblje ne maris,
    vec se u Hrvatsku pokvarenu kvaris!"
    Tvoj me ukor, pobre, tisti odvec jako,
    i da nijesam vojnik, pod tiskom bih plako;
    al' ovako, znades, lake su mi misli,
    i popustam ondje gdje bi drugi stisli.
    Izvan, ako hoces da se porvamo,
    a ti sedlaj noge ter dojasi amo,
    ustanovi mjesto, vrijeme i drugara,
    pa cemo raspacat sto nam srce para,
    a u cijelom svijetu neka spomen bude,
    da su do dva brata bili dvije lude.


    CAR DUŠAN

    U polnoćno jednoć doba
    Dušan car se riješi groba,
    Strese s sebe prah umrli
    I poprimi duh svoj vrli.
    Prek krajeva gleda ravnih
    Iz vremena svojih slavnih,
    Mjeri gore, polja, šume,
    Rijeke, luge, staze, drume,
    Sve nalazi kao prije,
    Promjenilo ništ' se nije.
    Raduje se car Dušane,
    Za života željno plane,
    Te dozivlje k sebi vilu,
    Posestrimu negda milu:
    "Posestrimo mila moja,
    Ne imam mira ni pokoja,
    Željan sam ti živjet opet
    I na prijestol moj se popet;
    Kažider mi što je moje,
    Što li od carstva propalo je?"
    Razumiv ga posestrima,
    Za desnu ga ruku prima
    I obiđe raku s njime,
    Pa mu veli: "Pobratime,
    Obidjosmo carstvo tvoje,
    Sve ostalo propalo je!"
    Zapanji se car Dušane,
    Od žalosti u grob pane,
    Nit ga želja više sjeti
    Da bi htio oživjeti.


    Petar Preradović
    Izabrane pjesme
    1981. Beograd


    Ljubav Ti i Ja!

  7. #7
    Stihovi Petar Preradović


    ...

    Kad te vidim na prozoru,
    Ja ugledam bijelu zoru
    Iza mrkle noći tad;
    Ali rijetko, rijetko kad!
    Kad te slijedim, kad sam ušo
    U trag mili tebi, dušo,
    Svoju sreću slijedim tad;
    Ali rijetko, rijetko kad!
    Kad me grli tvoja ruka,
    Ispod njena nježnog luka
    Svu slast zemlje kušam tad;
    Ali rijetko, rijetko kad!
    Tvoje usne rumen-ruže
    Kad mi slatki cjelov pruže,
    Rajsku slast okusim tad;
    Ali rijetko, rijetko kad!
    Kad ću tebe uvijek gledat,
    Ljubit, grlit, a ne predat
    Ko što tužan predam sad,
    Kad ćeš moja biti, kad?


    MIRUJ, MIRUJ, SRCE MOJE

    Tko je, srce, u te dirno
    da si tako sad nemirno?
    Kao ptica u zatvoru
    za svijetom te zelje moru:
    nij' u svijetu nebo tvoje;
    miruj, miruj, srce moje!

    Ne udaraj toli jako,
    razbit mozes prsi lako:
    preslabe su, izmucene,
    a da puknu, bez koprene
    bile bi sve rane tvoje;
    miruj, miruj, srce moje!

    Ah, stisni se u svom kutu
    i pregori zelju ljutu;
    tople su ti ove grudi,
    sebicni su vani ljudi:
    svaki grije srce svoje;
    miruj, miruj, srce moje!

    Oj mahni se svijega, ma'ni,
    u bolesti sta ces vani?
    Svijet boluje vijek dovijeka,
    ni sam zase nema lijeka,
    kamol' za bol rane tvoje;
    miruj, miruj, srce moje!

    U svijetu bi bokce bilo,
    placuc prage oblazilo,
    svak bi mislio da ti treba
    za utjehu mrva hljeba.
    Tko bi pozno suze tvoje?
    Miruj, miruj, srce moje!

    Znam ja, ti bi mah na vrata
    poletjelo tvoga zlata!
    Nije Milka tvoja vise,
    vec za drugog ona dise,
    drugi ljubi zlato tvoje.
    Miruj, miruj, srce moje!


    SVRAĆANJE

    Misli moje, kud bludite
    u tu tamnu noć?
    Kuda vjerom za nevjerom,
    kud mislite poć?

    Zalud vam je za Njom hrlit
    kroz daljine sve,
    vraćat bi ju samo mogle,
    ali vratit ne.

    Tuđom Ona stazom ode,
    tuđin joj je cilj,
    tuđe cvieće nju već resi,
    ne domaći smilj.

    Smirite se moje misli,
    ostanite tu,
    ovdje samo ako dođe,
    dočekajte ju.


    TUGA

    Odkad, dušo, ti mi ode
    mome oku iz okruga,
    na srce mi pade tuga
    kao mraz na jadan cviet.

    Moje misli bez slobode,
    kano pčele usred zime,
    neće da se leta prime,
    studen mi je cio sviet.

    Ne znam nigdje mira za se,
    simo-tamo hodajući,
    kad sam vani moram kući,
    i iz kuće moram van.

    Tako trajem moje čase;
    vrjeme kao iz olova,
    pritiskuje prsa ova,
    vječnost mi se čini dan.

    Niti spavam, niti bdijem,
    već onako čudno 'e meni,
    Živim samo u spomeni
    da si živa još mi ti.

    Jeste, dušo, reći smijem:
    da si život žitje moga,
    da si prva mi do Boga,
    andjeo njeg've ljubavi!


    Ljubav Ti i Ja!

  8. #8
    LAKU NOĆ

    Sunce zađe, mrak proteže
    po obzoru svoju moć;
    sanak spušta svoje mreže
    i sve hvata — laku noć!

    Opet jedan danak prođe,
    kao što će i svi proć,
    dozvati ga nitko odje
    već ne može — laku noć!

    Dan za danom tako gine,
    motajuć nam život proć,
    i posljednji dok ne mine,
    i Smrt reče: Laku noć!


    ROĐENE SESTRICE

    O mladosti, nezasitno gladna,
    o, starosti, zasićeno jadna!
    Sve što vas i razlikuje lice,
    opet ste si rođene sestrice.
    K jednom poslu ruke si davate,
    objedvije se djecom zabavljate.
    Jedna s čedom na rukama hodi,
    druga šedo za ruku pak vodi.
    Što je starost neg' djetinjstvo, bože.
    Svega željno što dostić ne može;
    a detinjstvo nije l' starost prava
    koja bdijuć od nemoći spava?


    RADOST I MUKA PJESNIKOVA

    Majka ima lijepe kćeri,
    Na udaju usporedo,
    Kćeri su joj san i bdjenje,
    Sveđ ih pazi i ogleda.
    Ljubi, mazi i njeguje,
    A u srcu već nagađa:
    Kako koja udat će se,
    Jere ne dvoji ni najmanje
    Da će svijet se jagmit za nje.
    To je radost sretne majke.
    Ali majka uboga je,
    Ne ima svile ni kadive,
    Ne ima resa ni nakita
    Da bi kćerke odjenula
    I pristojno izvodila
    Bijelom svijetu na uglede,
    Veće mora jadna mati
    Prnjama ih odijevati.
    To je muka tužne majke.
    Ima pjesnik lijepih misli,
    Uznešenih čuvstva ima,
    U njih mu je san i bdjenje,
    Sveđ ih pazi i njeguje,
    Mazi, Ijubi, obožava
    I visoke smjere snuje:
    Kako će se dopadnuti
    Kad iziđu u svijet bijeli
    I razviju čar svoj cijeli.
    To je radost pjesnikova.
    Ali pjesnik oskudijeva
    Na izrazu, na odjevu
    Svojim mislim, svojim čuvstvom.
    Uzor stoji pred njim jasno,
    Ali tužan ne dostiže
    Da mu riječju oblik shvati,
    Krpež mora u svijet slati!
    To je muka pjesnikova.

    1868.

    riznicasrpska


    Ljubav Ti i Ja!

  9. #9
    PETAR PRERADOVIĆ

    Petar Preradović pisao je vrlo kritički o svom pesnikovanju a iskreno o svom rodoljublju. Godine 1845. piše S. Vrazu:

    "Ja dobro spoznajem što sam i gdje sam na književnom našem polju — i tko zna hoću li ikad tamo stignuti gdje bih možebiti sad već bio da su okolnosti othranjenja moga drugačije bile. Sve što ja pišem, to kao iz sna vadim, iz sna prvih ljeta moga života, gdje nijesam druge glase nego materine slušao. Preveć su me tuđi običaji, tuđa čuvstva, tuđe mišljenje nadrasli, za da bih ja mogo izvorni, domorodni spasitelj postati; ja ću uvijek u sumraku basati međ tuđom noći i domorodnim danom. Po tim razlozima morao bih pero baciti, prekrstiti ruke i plakati. Ali opet pamet mi veli: s plačem nećeš ni sebi ni drugima pomoći — čini što možeš — krpaj ako ne znaš šiti. I tako, moj prijatelju! ja krpam i moja utjeha u tom stoji da i krpana haljina može biti poštena."


    U pismima drugoj ženi, tada još zaručnici, Emi Regnerovoj, Preradović je često iznosio i svoju životnu filozofiju:

    "Čovjek čezne više za onim čega nema ili što se boji da će izgubiti, nego za onim što mu je na raspolaganju. To je u čovjekovoj naravi, to je okrutna istina, ali ipak istina."

    ~

    "Moj je udes težak. Po svojoj naravi, po svom najdubljem biću držim se načela da ljudima iskazujem dobro, da se nikad ne osvećujem, da čak i za neprijatelje molim, a ipak sam iskusio da me često krivo shvataju... Tako mi se često događalo u životu i još će mi se češće događati. No ja se tješim mišlju da dobro ne bi bilo nikakva zasluga, kad se ne bi moralo boriti sa zaprekama. Načelima zapisanima u svojoj savjesti neću se stoga iznevjeriti, nego ću ustrajati na putu koji spoznajem ispravnim. ...toliko sam gorkoga doživio, u najsvetijem sam bio prevaren. Stoga se u meni izgradilo načelo da o svakom čovjeku najbolje mislim i očekujem, ali sam spreman na najgore."

    - II-

    PETAR PRERADOVIĆ

    U Zagrebu je 1940. godine o Petru Preradoviću objavljen, uz brojnu istorijskokriticku literaturu, i prevod s nemackog jezika roman "Pero i Pava". Roman, o nesrecnoj ljubavi, napisala je pesnikinja unuka Paula Preradovica, na osnovu postojecih dokumenata, uglavnom korespodencije.


    ~ ~ ~

    ...Samo Petar stoji ponosan i na prvi mah, čini se nekako strog. Priđem mu i šutke sjednem do nogu. Umorilo me hodanje i praznina. Podbočim laktove o koljena, pa se zagledam ispred sebe.

    "Misli moje kud bludite
    U tu tamnu noć?
    Kuda vjerom za nevjerom,
    Kud mislite poć?"

    Najednom čujem glas kako blago gunđa mi iznad glave. Podignem glavu i pogledam. – Pero, jel' ti to mene svojom strofom pitaš?!

    — Gospojo draga, a da li je oku vašem prisutnost čija još vidljiva? — odgovori mi on protupitanjem.

    — Nije Petre, nije! Ta znaš i sam! Al' ja svejedno ne znam ti reć' kud mi misli blude, jer eto puno je toga na tu malu glavu palo.

    — Ah! — uzdahne on, pa mi veli...

    "Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
    Zadovoljno nikad posve nije:
    Čim željenog cilja se dovreba,
    Opet iz njeg sto mu želja klije."

    — Dobro govoriš Petre, ali nije ni to! S tim bih se ja pohrvala već nekako!

    — Onda je ljubav, gospojo! Nema što drugo bit'! — nastavlja on uporno. — Mora da je u pitanju neka muška glava, koja nikad kao uzroke sebe ne spoznaje, radi svojih svojstava koja su većim dijelom mane?! — završi on sa sigurnošću.

    — Ima nešto u tome što govoriš, ali ljubav je jedna velika priča za sebe, i nebih sad još i tome...!

    — Kao da o tome ja ništa nebi znao?! — Tobože će malo povrijeđeno, pa nastavi. — Moje misli još i sad ona zauzimlje, i njoj su posvećene...! — i u zanosu nastavi...

    "Onoj kojoj blagi slučaj
    Mene svrati u naručaj
    Kad na putu noću tamnom
    Putovahu tuge sa mnom."

    — Eh, Prerad, Prerad romantičaru stari...! Tako su te zvali, zar ne?! — Ne odgovori mi ništa na to, samo vidjeh da mu brk zatitra izdajnički.

    — Znam ja da ti to o svojoj Pavici pričaš, o svojoj Pavici lijepoj zadranki! Ali, Pero moj, nema ti danas više ljubavi. Zar ne vidiš, nema ni čovjeka?! Nema srca koje bi ljubilo, patilo, tugovalo, plakalo, radovalo se, smijalo, čeznulo i opet ljubilo. Svijet ti je danas naopako!

    — A tako? — više za sebe upita, pa podignu glavu, uozbilji se i zagleda opet negdje u daljinu, daleko, ispred sebe.

    — To ti ja govorim Petre! — promrmljam i ustanem da krenem dalje. Pogledam ga još jednom, a on baš spustio pogled, pa mi doda – Tužno! Tužno je to! Tužno je to i za čuti! *— Potvrdno, klimnuh glavom samo, i polako ispružih korak.

    I taman, kad sam pomislila kako će sad opet ostati sam, tužan i nijem, čujem ga kako davno ispjevani stih, sada kao molitvu zamnom izgovara:

    "A ti idi, nek te udisaji
    K nebu dignu, tamo
    Zvijezdom budi,
    Tamo meni žalosnome sjaji,
    Tamo neće dosegnut te ljudi!"

    Zastane mi noga u pola koraka, pa skoro izgubih ravnotežu. Tako me ošinuše riječi! Znam kome su bile napisane, zašto i kada. Okrenem se polako, pomalo tužna i u nevjerici. Doviknuh mu:

    — Pero, al' još sam živa! Nisam tamo ni krenula! — On me gleda, šuti, ne odgovara.

    — Pero,... — zazovem ga ponovo, pa upitam — "...jel' ti to meni nagovještaš što mi sudbina sprema?!

    Kako ništa ne reče, slegnuh tek ramenima, nemoćno, jer znam, ako to je uzaludna je borba. A onda, možda je i bolje tako, raširiti krila i iz ove suzne doline odletjeti nečujno.

    Već sam došla na drugi kraj Cvjetnog. Pogledam niz Varšavsku što se razvukla prema Gundulićevoj i Frankopanskoj, kako isto zjapi prazna. Neka se ružna sjena spuštala niz pročelja kuća na južnoj strani i počela navlačiti preko trga kao tiha zloslutno prijeteća pratnja Petrovih riječi.

    Još dvojim hoću li tom ulicom dalje poć' il' da se okrenem i vratim. Neki blagi povjetarc zapuhnu mi lice, projuri kroz kosu i donese mirisni dašak rascvjetalih pupova iz vaza i lončanica cvjećarskih štandova što se ovdje nanizaše. Krajičkom oka ulovim Petra kako stoji visoko uzdignute desnice, baš kao da je samu zvijezdu Danicu njome ulovio. Maše mi, smiješi se, domahuje, odmahuje! Kao da mi gestom želi reći da ovoga puta, onaj isti stih ima drugačije značenje, i da nisam razumjela. Zove me!

    Još uvijek stojim, još uvijek dvojim! Gledam ga kako se saginje i spušta nešto na kamen podno nogu. Ponovo me zove! Odlučim se, pa se vraćam polako. Eto me do Petra opet! Pogledam na mjesto gdje sam maločas podbočena sjedjela, pa uzdignem pogled upitan. Zatreperi mu brk osmijehom blagim. Kimne mi! Uspravi se potom i dok sam saginjuć se ispružila ruku da podignem darovano, čujem ga kako zbori, kao da neku novu strofu slaže...

    — Niesu gospojo, zvijezde samo one što nebom sjaje! Nekim' je dano i drugdje da mogu to bit'! To srcu svakom nije znano, pa će ga i oko prevarit'! Ovaj svijet je tako sazdan, u šaci zvijezdu će drobiti, al' ni tada duh taj bijedan, ne može ju dosegnuti!

    riznicasrpska


    Ljubav Ti i Ja!

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •