Slušajte radio Delta i Prijatelji - narodna muzika pomoću:
Winamp, iTunes   Windows Media Player   Real Player   QuickTime

Trenutna pesma: Loading ...
Bit rate:
Trenutno Slusalaca: /
Status servera:


Prikaz rezultata 1 do 9 od 9

Tema: Norveska - o svemu po malo

  1. #1

    Cool Norveska - o svemu po malo

    Da li ste znali DA ……… Norveška krade decu

    Obično izbegavam ovakve teme na svom blogu, kao što izbegavam i sve teorije zavera, uopštavanja i slično, ali pre nekoliko nedelja naišla sam na nešto što me je apsolutno šokiralo. Pročitala sam o slučaju dece koje je Engleska neopravdano oduzela češkim roditeljima i dala ih na tajno usvajanje. Šokirana pričom počela sam malo više da tragam po netu i sa zaprepašćenjem utvrdila da još gore slučajeve beleži Norveška, a da je sustižu i druge skandinavske zemlje. Kroz slučaj češke porodice kojoj je ozloglašena norveška socijalna služba Bernevernet oduzela dva sina pre četiri godine na osnovu lažne optužbe da su deca zlostavljana. Policija nije dokazala zlostavljanje, sudovi nisu ništa dokazali, pa ipak deca i dalje žive odvojena od roditelja, pri tom još i razdvojena u različite hraniteljske porodice. Cela Češka je već dugo angažovana da se pomogne nesrećnim roditeljima, Evropski parlament osudjuje nehumano i nelegalno delovanje socijalne službe u Norveškoj, pa ipak prava porodica da budu zajedno i prava dece na roditelje u Norveškoj se i dalje osporavaju i krše na najgrublji način, a pod parolom „najbolji interes deteta“.

    Roditelji svoje dečake mogu da vide samo dva puta godišnje po dva sata pod strogim nadzorom i pri tom ne smeju da zaplaču. Njihove suze mogle bi da budu povod apsolutne zabrane kontakta. Tragom ove potresne priče došla sam do gomile drugih, podjednako neverovatnih. Mala Poljakinja nije se vratila iz škole, jer su je radnici Bernevernet odveli zato što je učiteljica prijavila da je iznenada neobično tužna. Roditelji su uzalud objašnjavali da je devojčica tužna zato što joj se teško razbolela voljena baka koja će najverovatnije i umreti. Tek advokat im je razjasnio da time svoju situaciju pogoršavaju, zato što je u Norveškoj ZABRANJENO decu uključivati u probleme odraslih, tj ne sme se s njima i pred njima govoriti o novčanim problemima, bolesti bliskih osoba, smrti. Roditelji su devojčicu uspeli da otmu, vrate se s njom u Poljsku gde ih je poljski sud oslobodio od besmislenih optužbi norveških institucija.

    Priče se nižu. Češka, poljska, ruska, čileanska, indijska deca nasilno odvojena od svojih roditelja nečime što se naziva organ JUVENILE JUSTICE. Da li primećujete da je reč o deci doseljenika? Šta stoji iza svega toga? Koji je interes norveškog sistema?

    Norveška se proklamuje kao demokratska država, što je samo zavesica za civilizovani fašizam. Da li ste znali da je u Norveškoj dete vlasništvo države POZAJMLJENO roditeljima na vaspitavanje u skladu s potrebama države? Da li ste znali da u Norveškoj dete strani državljanin postaje vlasništvo države posle 3 meseca boravljena u zemlji? Da li ste znali da u toj zemlji deca jedu slatkiše subotom, a ako neki roditelj krši to pravilo, rizikuje da bude prijavljen i da mu dete na osnovu toga bude oduzeto? Da li ste znali da je hraniteljstvo u Norveškoj i još ponekim „civilizovanim“ i „demokratskim“ sistemima vrlo unosan posao? Da li znate da tamo možete da izaberete dete koje želite u hraniteljstvo onda prijavite roditelje za neku od gluposti tipa: jede dete slatkiše, roditelji su se pred njim posvadjali, postoji sumnja da su ga grdili, itd i onda sedite i lepo čekate da vam ga sa svim hraniteljskim bonusima u roku od odmah dovede ozloglašena Berneverten?

    Šta sve morate ili ne smete u Norveškoj je divno opisao češki bloger Andrej Ruščák. Ko pročita – gubi iluzije. Norveška jeste zemlja socijalnog blagostanja, ali je i zemlja kršenja osnovnih ljudskih prava, zemlja špijuna, zemlja gde svako svakog prijavljuje, zemlja gde se emocije u okviru porodice smatraju nepoželjnim.

    Ljudi se, kad krenu kojim slučajem da žive u nekoj egzotičnoj zemlji interesuju i raspituju šta taj život tamo znači, kakva pravila važe. Kad krenu u neku od naprednih, razvijenih i navodno demokratskih država, ne osećaju tu potrebu, jer veruju da je mentalitet sličan a sve ostalo su samo nijanse, ali to je ogromna zabluda koja porodicu može dovesti u duboku nesreću. Nije Norveška jedina. Britanija je prati u stopu. Da li ste znali za slučaj Italijanke koju su u Engleskoj u toku njenog službenog KRATKOTRAJNOG boravka nasilno porodili i oduzeli joj dete? Da li ste znali da u Britaniji ne smete medijalizovati slučaj ukoliko vam je oduzeto dete i da za to sledi kazna u visini dve godine zatvora? Da li ste znali da se oduzeta deca u Britaniji šalju odmah u hraniteljsku porodicu a zatim idu u tajno usvojenje, čak i kad se dokaže da je cela intervencija bila protivzakonita i neopravdana?

    Odlučila sam da, u ime podrške porodici Michálkovích i njima sličnih otvorim temu na svom blogu posvećenu ovoj problematici. Ovaj tekst pišem samo kao uopšteni krik zaprepašćenja i upozorenja.

    Čuvajte svoju decu i nemojte se uljuljkivati u varku da ste u tzv civilizovanim zemljama s njima bezbedni.

    Obzirom da sad lako svaki tekst možete da prevedete, ostavljaću linkove na kojima ćete imati mogućnost da pročitate detaljnije informacije.

    Za kraj, samo da se razumemo: ja sam za apsolutnu zaštitu dece od nasilja, ali ne za ubijanje porodice i ljubavi i kidanje najtananijih veza koje su uslov za zdravo odrastanje.

    wordpress.com


    Ljubav Ti i Ja!

  2. #2
    Država godišnje oduzme 500 dece

    Problematični roditelji od marta pod prismotrom. Samo 20 majki i očeva se žalilo na ovakvu odluku. Porodični saradnici deo socijalnog sistema

    ZMEĐU 400 i 500 mališana svake godine biva oduzeto roditeljima zbog nasilja ili nebrige. Više od 1.000 njih godišnje oduzima se privremeno, do konačne odluke suda. Na ovakve odluke, međutim, žali se tek mali broj majki i očeva.

    Po ovome se Srbija razlikuje od ostalih evropskih zemalja, posebno Norveške, koju su u poslednje vreme potresali talasi nezadovoljstva i protesti zbog prekomernog i neselektivnog oduzimanja dece, posebno doseljenicima.

    - Slučajevi u kojima se roditelji bore da dobiju nazad svoje dete u Srbiji nisu toliko česti jer se kod nas deca izmeštaju iz porodice samo u krajnjoj nuždi, ukoliko roditelji kontinuirano rade na njihovu štetu, zanemaruju ih, zlostavljaju, krše njihova prava, ugrožavaju im zdravlje i bezbednost - kaže Dragan Vulević, načelnik Odeljenja za upravno-nadzorne poslove u oblasti porodične zaštite pri Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. - Ti roditelji praktično sami sebe na neki način diskvalifikuju i ne pokazuju interesovanje da vrate decu. Na odluke centara o privremenom izmeštanju Ministarstvo, kao drugostepeni organ, dobije tek 10-20 žalbi godišnje.

    Na odluke suda o trajnom oduzimanju, žalbi je još manje.

    Procedura nalaže da ukoliko su detetu akutno ugroženi život, bezbednost i zdravlje, centar donosi privremeni zaključak o obezbeđivanju smeštaja, i ono bude premešteno u instituciju ili hraniteljsku porodicu. U međuvremenu, stručnjaci rade sa detetovom porodicom, prate da li su otklonjeni svi uzroci zbog kojih je dete izmešteno. Ukoliko jesu - dete se vraća kući. Ako nisu, tužilaštvo ili centar pred sudom pokreće postupak za oduzimanje roditeljskog prava.

    - Siromaštvo nikad nije razlog za izmeštanje dece iz porodice - dodaje Vulević. - Da jeste, oko 400.000 dece bi bilo oduzeto, jer toliko njih prima dečji dodatak. Siromaštvo je samo prateća pojava, najčešće katalizator koji bolje pokazuje da se neadekvatno vrši roditeljsko staranje.


    IZMEŠTENI ZBOG NASILjA
    POSLEDNjI dostupni podaci pokazuju da je broj postupaka za lišenje roditeljskog prava koje su pokrenuli centri za socijalni rad u 2014. smanjen za četvrtinu u odnosu na godinu pre toga (552 postupka u 2013, a 400 u 2014), kaže Mirjana Ognjanović iz Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu. Kao jedan od razloga ona navodi smanjen smeštaj u domovima. Ali zato je povećan broj privremenih izmeštanja sa 1.202 na 1.290. U porastu je i broj dece žrtava porodičnog nasilja, pa je tako za pet godina, od 2010. do 2014, on učetvorostručen (sa 1.207 na 4.938). Od ukupnog broja dece izmeštene iz porodice, više od petine izmešteno je upravo zbog nasilja.


    Kako kaže naš sagovornik, centri su bili prinuđeni da izmeštaju decu čak i iz bogatih porodica.

    Prema rečima Ljiljane Popović, iz Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu, oduzimanje deteta je jedna od najtežih odluka centara. Osim kod direktnog ugrožavanja života i zdravlja deteta, ona se primenjuje i ukoliko su roditelji teško bolesni pa ne mogu da brinu o mališanima, ili ako su uhapšeni. Od privremenog izmeštanja do eventualnog trajnog oduzimanja, centar tokom godinu dana pokušava da pomogne porodici.

    Ako je, na primer, problem bio alkohol i sporan roditelj ode na lečenje, stručni tim sastavljen od psihologa, pedagoga i socijalnog radnika može zaključiti da su se stekli uslovi za povratak deteta.

    - Do sada smo imali pilot-projekat porodičnog saradnika, koji će od marta ući u državni sistem kao redovna usluga - kaže Popović. - To je služba koja ide na teren, uči roditelje roditeljskim veštinama, savetuje ih.

    Naša sagovornica navodi slučaj porodice s troje dece iz koje je bila izmeštena najstarija devojčica zbog nasilja oca. Porodica nije imala ni redovna primanja, ni stan, pa čak ni dokumenta. Porodični saradnik im je pomogao da izvade dokumenta, da ostvare pravo na socijalnu pomoć i dečji dodatak, dobili su obroke u narodnoj kuhinji, pa čak su im obezbedili i smeštaj. Radili su i na narušenim porodičnim odnosima, i devojčica je na kraju mogla da se vrati kući.

    Među retkim porodicama koje su pokrenule spor protiv države su i roditelji jedne devojčice koji su se vodili kao nestali, zbog čega je devojčica dobila staratelje. Ispostavilo se da su bili u zatvoru, i odmah po izlasku pokrenuli su preko centra postupak da im dete bude vraćeno. Međutim, bili su nervozni zbog dužine trajanja procedure, pa su se za pomoć obratili i sudu. Ovo dete bi svakako bilo vraćeno kući.

    Osim porodičnog saradnika, Vulević najavljuje još jedan novi institut - povremeno hraniteljstvo:

    - Reč je o porodicama koje imaju decu s teškim smetnjama u razvoju ili invaliditetom, i koje se s vremena na vreme zamore, pa im je potreban predah da bi sakupile snagu da vrše svoje teške roditeljske obaveze. U tom slučaju dete će na pet-šest dana mesečno prihvatati povremeni hranitelji iz okruženja porodice, koji će tako pomoći roditeljima.

    GOLGOTA U SKANDINAVIJI, BEZ SVOJIH MALIŠANA OSTAJU I ZBOG PRANjA RUKU

    ZA razliku od Srbije, gde je oduzimanje dece poslednja mera, u skandinavskim zemljama to je često prva. Na stotine roditelja protestovalo je više puta prošle godine u Oslu. Oni su digli glas protiv Službe za zaštitu dece (sistem “Barnevernet”), koja oduzima decu zbog navodnog zlostavljanja, kao u slučaju kad je majka slučajno, oblačeći mališana za odlazak u vrtić, izbila detetu mlečni zub koji se već klatio.

    Tokom protesta izbile su na videlo razne priče, kao na primer slučaj Eve Mihalkove, kojoj su dva deteta smeštena u hraniteljske porodice pošto je jedan od dečaka u vrtiću ispričao “da ga je otac pipkao ispod pidžame”. Deca su smeštena kod različitih hranitelja, njihovi roditelji su se razveli, a Eva već godinama vodi sudski postupak za starateljstvo nad decom. Njoj je dozvoljeno da se dva puta godišnje nakratko vidi sa decom, ali sa njima ne sme da priča češki.

    Protiv rigidnog norveškog modela pobunio se i češki predsednik, koji ga je uporedio sa “Lebesbornom”, nacističkim programom rasne higijene.

    Ruski mediji su objavili da je u Norveškoj od roditelja oduzeta petina dece, odnosno 200.000 mališana, i da je ovaj sistem zaštite pokrivalica za trgovinu decom. S obzirom na to da na 10 dece samo dvoje rađaju Norvežani, ispada da se većina oduzima od doseljenika, najviše Rusa. Optužbe su često banalne i svode se na to da roditelji vrše pritisak na decu terajući ih da uče ili peru ruke, ili na optužbe da hoće da ih ubiju jer je ruska uzrečica u besu “ubiću te”!

    Norveški mediji su objavljivali priče o raznim slučajevima, kao na primer o oduzetom dečaku koji je silovan u prijemnoj porodici. Kada je postao punoletan, kupio je oružje i ubio prijemne roditelje. Objavili su i tužnu sudbinu dečaka koji je veoma patio za biološkom majkom, pa su ga toliko kljukali lekovima dok nije postao “biljka”. Na pritisak medija vraćen je majci, ali u invalidskim kolicima!

    U susednoj Švedskoj oduzeto je oko 300.000 mališana.

    novosti.rs


    Ljubav Ti i Ja!

  3. #3

    LEGALNO OTIMANJE DECE KAO VID SIGURNE ZARADE STRANIH INVESTICIONIH FONDOVA UZ SARADNJU I DRŽAVNH SLUŽBI SRBIJE!?


    Promene zakonskih normi kojima će se omogućiti oduzimanje dece od bioloških roditelja i njihovo usvajanje od strane bogatijih stranaca finansira moćna norveška organizacija "Barnevernet" iza koje novčano stoje norveška vlada i jedan investicioni fond, koji deluje u okviru poslovne grupe "Bank of America".

    Ciljevi ovog projekta su kako finansijska dobit, tako isto i popravljanje demografske slike u severnoj Evropi, gde se klasični bračni odnosi muškarca i žene već tretiraju kao stvar prošlosti.

    Srpska vlast je nizom bilateralnih sporazuma pristala na ove promene i širom otvorila vrata trgovini našom decom.

    Ideal srpskih zakonodavaca je da u kreiranju i kontroli unutarporodičnih odnosa dostignu skandinavske države, posebno Norvešku i Finsku. Neobavešteni turista u Oslu, na primer, može da doživi pravi horor, ako na put vodi maloletno dete. Dovoljno je da na aerodromu podvikne na svoje nestašno dete i da to primeti neko kome je upravo to dete zapalo za oko.

    Nesrećnom roditelju će policija odmah oduzeti dete i to ne zato što policajci tako hoće, već jer zakon ne predviđa drugu opciju. Dete će posle kratkog boravka u nekom prihvatilištu biti predato hraniteljskoj porodici, a zatim na usvajanje, a novi roditelj, kako se već dešavalo, može da bude upravo osoba koja je prijavila navodno porodično nasilje.

    Od ovog tretmana su izuzeti jedino državljani Sjedinjenih Američkih Država i to ne zbog nekog bilateralnog sporazuma, već jer ta zemlja koristi bukvalno sva sredstva kako bi zaštitila svoje državljane. Čak ni Rusija nije u stanju da korišćenjem pravnih sredstava zaštiti svoje građane u ovakvim slučajevima, priznaje Zaštitnik prava deteta u Ruskoj Federaciji, Pavel Astahov.

    Na severu su posebno cenjena deca iz istočne Evrope, ali i sa Balkana i to prefencijalno iz zemalja koja još nisu u Evropskoj Uniji. U Švedskoj i Norveškoj je stvar prestiža imati usvojeno tamnokoso dete i po mogućnosti ono koje ima tamni ten.

    O ovome je nedavno portalu „Global media" govorila koordinatorka organizacije "Ruske majke", Irina Bergset. Posebno su na udaru porodice iz Rusije i Srbije, tvrdi se u članku "HOROR! U Norveškoj a sada i u Srbiji razrađen sistem ODUZIMANJA DECE!" na pomenutom portalu.

    Norveška je jedna od najbogatijih zemalja Evrope zahvaljujući prihodima od proizvodnje i prodaje nafte i gasa. Norveški sistem pomoći deci ("Barnevernet" ili samo "Barnevern", doslovno "zaštita deteta") predstavlja svojevrsnu državu u državi, a po medijskim izveštajima njegove odluke faktički ni sudovi ne mogu da ospore. Trećina godišnjeg državnog budžeta Kraljevine Norveške troši se za "Barnevernet" i smatra se da je čak tri odsto dece u ovoj zemlji obuhvaćeno nekim od njegovih programa.

    Zahvaljujući skoro bajkovitim prihodima od nafte i gasa Norveška je stvorila moćne finansijske fondove koji finansiraju sprovođenje "Barneverneta" i u drugim zemljama. On se trenutno primenjuje u Švedskoj, Holandiji, Nemačkoj, Velikoj Britaniji i Finskoj, a stiže i u Srbiju. Čitav niz takozvanih nevladinih organizacija radi na implementaciji ovog sistema i kod nas.

    O učincima ovakvog postupanja prema deci dovoljno je pomenuti slučaj masovnog ubice iz Norveške, Andersa Bering Brejvika, koji je 22. jula 2011. izveo masakr u omladinskom kampu na ostrvu Utoja.

    Po rezultatima istraživanja nezavisnog novinara i urednika stranica na srpskom na "Global Mediji" Dušana Velkovskog, Brejvik je kao dete oduzet roditeljima i smešten u hraniteljsku porodicu u okviru "Barneverneta". Kako je način rada ovog sistema "zaštite" dece nepromenjen od 1992. do danas, skoro je izvesno da je i on tokom boravka u nekom od obaveznih omladinskih letnjih kampova bio žrtva masovnih orgija koje su se isto tako organizovale i na ostrvu Utoja. Ovo je bio traumatski doživljaj koji je kasnije poslužio kao okidač za stravičan zločin.

    "Barnevernet" je samo maska ispod koje se krije klasična trgovina decom i to uz enormnu zaradu za one koji u tome učestvuju.

    Irina Bregset, koordinatorka organizacije "Ruske majke", potvrdila je Velkovskom da stanovnici Norveške ne mogu da poprave demografske probleme na prirodan način, tačnije – oni to ne žele. Normalni odnosi između muškarca i žene tamo su već proglašeni za ostatke prošlosti.

    Društvu koje je prekinulo veze sa tradicijama, prirodno, potrebni su netradicionalni načini razmnožavanja, a tome služi "Barnevernet" koji se od obične socijalne službe pretvorio u službu socijalnog inženjeringa.

    Nizak natalitet zapadnoevropskih zemalja ranije se popravljao uvozom ukradenih beba iz slabije razvijenih zemalja, kao što je bila ondašnja Jugoslavija. Odgajanje odojčeta je, međutim, dosta zahtevnije od odgajanja deteta od pet ili šest godina, zbog čega su razmaženi bračni parovi iz Skandinavije i drugih zemalja počeli sve više da usvajaju stariju decu.

    Važnu ulogu kod odabira dece igraju agenti na terenu, koji procenjuju koje će dete najviše odgovarati zahtevnoj klijenteli. Zanimljiv je, ali nikako nije i usamljen, slučaj psihologa Smilje Igić koja istovremeno radi i za ovdašnju ustanovu koja bi trebalo da štiti interese dece, a i strane organizacije koje se bavi usvajanjem dece.

    Gospođa Igić je zaposlena u beogradskom Centru za socijalni rad Zvezdara gde je u najmanje jednom slučaju aktivno učestvovala u takozvanom obaveznom oduzimanju deteta po skandinavskom modelu (naš zakon ne predviđa obavezu policije i socijalnih službi da u svakom slučaju oduzmu dete porodici za koju još nije pravnosnažno utvrđeno da je kriva za zlostavljanje, ali se Igićeva ponaša kao da ta obaveza već postoji).

    Osim što radi za Centar za socijalni rad na Zvezdari, Igićeva je, zajedno sa Dobrivojem Mladenovićem, na čelu beogradskog "Kriznog centra za muškarce", sa sedištem u Gospodar Jovanovoj ulici 39.

    Njeno ime se, međutim, nalazi i na spisku kandidata za savetnika u zloglasnom norveškom Centru za prihvat i usvajanje dece iz drugih zemalja koji radi u okviru državnog sistema "Barnevernet".

    Igićeva u Srbiji prima platu iz budžeta da bi oduzimala decu, a u Norveškoj bi da radi u programu prihvata dece oduzete roditeljima u Srbiji.

    Usvajanje dece je postao izuzetno privlačan posao u finansijskom smislu. U okviru "Barneverneta" radi čitav niz dečijih prihvatilišta, kao i vaspitnih ustanova koje su u privatnom vlasništvu, ali njihov rad novčano pomaže norveška država. Hraniteljska porodica u Norveškoj dobija mesečno 3.000 evra po detetu, dok prihvatilište od države za jedno dete dobija 2.000 evra.

    Deo sistema su privatni dečiji vrtići i škole, vaspitno-popravni centri, poliklinike, psihijatrijske ustanove i hraniteljske porodice. Najveći investitor u ovakve ustanove je londonski investicioni fond "Organa Capital" oji posluje u okviru grupe "Bank of America".

    Svoje učešće u ovim poslovima fond javno reklamira ističući kako je prihod ne samo siguran, jer novac dolazi najvećim delom iz norveških državnih fondova, već i izuzetno visok. Sve se radi legalno i transparentno.

    Jedno dete usvojeno u Srbiji i prebačeno u Norvešku košta oko 30.000 evra. Ruski istraživači, koji su ispitivali slučajeve ruske dece otete od roditelja u Norveškoj, otkrili su da u pojedinim slučajevima ovu sumu plaćaju agenti pomenutog investicionog fonda, a ne porodica koja dete usvaja.

    Računica je jednostavna: norveška država za boravak tog deteta u nekoj od predškolskih ustanova u vlasništvu "Organa Capital"-a izdvaja mesečno do 2.000 evra na ime subvencija, dok usvojitelji (kao i svaki drugi roditelj) plaćaju oko 1.000 evra mesečno. Na ovaj način se svota plaćena za kupovinu deteta u Srbiji fondu vraća za najviše deset meseci, a sve ostalo je čista zarada.

    Kada su u pitanju romska deca iz Srbije, način rada je dosta drugačiji. Kako je Velkovskom poverio jedan narodni poslanik iz ove etničke grupe, strane nevladine organizacije i državni fondovi godišnje izdvajaju milione evra za inkluziju Roma, odnosno za njihovo ravnopravno učešće u društvenom životu u Srbiji. Iz tog razloga ne bi politički izgledalo lepo kada bi se romskim parovima deca nasilno oduzimala, mada su upravo ona najugroženija kada je u pitanju nasilje u porodici ili zanemarivanje. Zbog toga je broj romske dece koje je od roditelja oduzeo neki Centar za socijalni rad gotovo zanemarljiv.

    Umesto nasilnog oduzimanja po programu "Barneverneta" primenjuje se klasična trgovina koja se obavlja direktno sa roditeljima, bez učešća državnih organa sve do trenutka kada je potrebno obezbediti papirologiju za nesmetan izlazak deteta iz zemlje.

    Kako su pokazala istraživanja, jedno ovako kupljeno dete košta u proseku 15.000 evra i to sa uračunatim troškovima njegovog legalnog prebacivanja i usvajanja u Norveškoj. Pošto su ovakva deca često posebno tražena iz razloga pomodarstva, usvojiteljima se zaračunava najmanje dvostruka suma, tako da agenti "Organa Capital"-a već tu imaju visoku zaradu.

    Srbija mora da prihvati zakonska rešenja koja se primenjuju u skandinavskim zemljama, posebno ona koja ovdašnje centre za socijalni rad faktički stavljaju iznad suda, jer je Srbija jedno od tržišta koje trebaju da posluže za popravku demografske slike Evrope, ali i drugih bogatih zemalja sveta.

    Kako je "Magazin Tabloid" već pisao, jedna od najvažniji organizacija-posrednika u poslovima "izvoza" naše dece u Izrael je "Atid Hayeladim" ( u pojedinim transkripciojama i "Atid Haieladim") sa kojom je naša Vlada već potpisala sporazum o saradnji . Saradnici "Global Medije" sa Bliskog Istoka tvrde kako je do skoro u Izraelu poslovalo dvadesetak organizacija za usvajanje dece, ali ih sada ima samo dve: pomenuta "Atid Hayeladim" i "Taf".

    Veliki broj država je posle izveštavanja skandinavskih medija o ilegalnoj trgovini, koja se odvijala preko Izraela, organima oduzetih i deci koja su trebala da budu usvojena, zabranio poslovanje sa izraelskim firmama , što je uticalo i na to da se njihov broj svede na samo dve. "Taf" posluje skoro isključivo sa Rusijom, dok se "Atid Hayeladim" okrenuo uglavnom Rusiji, Srbiji, Kazahstanu i Ukrajini.

    Vredi napomenuti da u Izraelu, drugačije nego u Skandinaviji, veću vrednost imaju plavooka i plavokosa deca bele puti, kakvih dosta može da se nađe upravo u pomenutim zemljama, a čije administracije, po pravilu, ne prave probleme, već su spremne na saradnju. Postoji čak i informacija kako izraelske vlasti ne dozvoljavaju uvoz usvojene dece iz bilo koje druge zemlje, osim iz pomenute četiri.

    Rusija je zakonom zabranila da se deca preuzeta od njenih građana usvajaju od istopolnih parova i takav sporazum je sklopljen i sa Izraelom. Kako tvrde naše bliskoistočne kolege, Srbija nije pokazala interes za takvim jednim dogovorom.

    Promena zakona koji bi i kod nas stvorili iste uslove za oduzimanje dece kao i drugde gde deluje "Barnevernet" je nešto što je naša vlast prihvatila i što se već sprovodi. Najvažnije zagovornice ovakvog regulisanja porodičnih odnosa (gde će država imati apsolutno sva prava i kontrolu nad decom) dolaze iz takozvanog lezbejsko – feminističkog lobija koji smatra kako je oslobađanje žene od majčinskih dužnosti glavni uslov uspostavljanja ravnopravnosti među polovima.

    Potpredsednica Srpske napredne stranke Marija Obradović u ovom poduhvatu je jedan od glavnih činilaca, jer osim stranačke funkcije zauzima i mesto predsednice "Ženske parlamentarne mreže".

    Iz pomenutog lezbejsko – feminističkog miljea potiče i aktuelna ministarka pravde Nela Kuburović, čiji je jedini posao da pripremi zakonska rešenja koja odgovaraju "investitorima" iz "Organa Capital"-a i drugih sličnih organizacija.


    A 1. Deca služe i kao donori organa!

    Značajnu ulogu u pripremi domaće javnosti na predstojeće izmene zakona koje će omogućiti potpuno nesmetano oduzimanje dece od bioloških roditelja i njihovu prodaju klijentima "Barneverneta" ili "Organa Capital"-a igraju spin-majstori. Jedan od njih, koji se već dokazao u kampanji uvođenja obavezne vakcinacije, jeste Vladimir Cimerman, klasični plaćenik u marketingu koji ne radi za ideale, već isključivo za novac.

    Cimerman, koji živi u Venizelesovoj ulici 6, sa svojom devojkom Jelenom i njenim bratom narkomanom za sebe tvrdi kako je jevrejskog porekla, ali to čini samo onda kada ga neko ospori. U tom slučaju on napade na sebe pokušava da predstavi kao anti-semitizam, a ta mu prevara često i polazi za rukom.

    Tokom kampanje za uvođenje obavezne vakcinacije dece on je osnovao nekoliko grupa na društvenoj mreži Fejsbuk u kojima je učestvovao sa dvadesetak lažnih profila (koliko je imala i njegova devojka Jelena). U tim grupama su na najstrašniji način vređali dr Slađanu Velkov. Kada im nije pošlo za rukom da je ućutkaju na ovaj način, pribegli su slanju otvorenih pretnji, zbog čega su krivično gonjeni, a rad jedne od njihovih grupa na Fejsbuku je ograničen na dopisivanje samih članova, odnosno lažnih profila Vladimira i Jelene, dok je javnost isključena.

    Na sajt Danijele Ružičić, koja je nezavisni ekonomski analitičar, Cimerman je uspeo da postavi pornografski sadržaj i time diskredituje autorku, zbog analiza u kojima kritikuje politiku navodnih stranih investicija. Ovaj hakerski upad je prošao nekažnjeno.

    Izraelska kompanija "Atid Hayeladim" je i njega angažovala kako bi se srpska javnost ubedila kako usvajanje dece od strane stranaca, posebno Izraelaca, nije ništa loše uprkos javno iznetim sumnjama da ta deca služe i kao donori organa.



    ©Geto Srbija

    materijal: List protiv mafije


    Ljubav Ti i Ja!

  4. #4
    Norveška: Roditelji u Oslu protestvovali protiv oduzimanja dece

    Jaka kiša nije sprečila stotine roditelja da izađu na ulice glavnog grada Norveške i podignu glas protiv sistema za zaštitu dece za koji tvrde da otima decu od roditelja, a sve pod izgovorom navodnog zlostavljanja.

    Nekoliko stotina ljudi izrazilo je revolt protiv norveškog sistema “Barnevernet” (Služba za zaštitu dece), koji je rezultirao oduzimanjem dece od roditelja zbog navodnog zlostavljanja, kao u slučaju kada je majka slučajno izbila detetu mlečni zub, koji se već klatio.

    Demonstranti su se okupili ispred Glavne stanice u Oslu, da bi se zatim uputili prema zgradi paralamenta. U rukama su držali transparente, na kojima je pisalo: “Deca nisu biznis” i “Vratite nam decu”.

    Eva Mihalkova, koja je poreklom iz Češke Republike, osetila je na sopstvenoj koži efekte ovog sistema, pošto su joj oduzeta oba deteta.

    “Osećanja su mi pomešana. Tuga, frustracija, osećaj da ne znaš šta te čeka i da će sve što kažeš ili uradiš biti upotrebljeno protiv tebe”, izjavila je on za rt.com.

    Kako je preneo norveški onlajn list “Netavizen” sve je počelo 2011, kada su dva njena sina smeštena u hraniteljske porodice, pošto je jedan od njih rekao vaspitačici da ga je otac “pipkao ispod pidžame”.

    Iako otac nije optužen, deca su smeštena u dve hraniteljske porodice. Roditelji su se razveli, a Eva je pokrenula sudski postupak za starateljstvo nad svojom decom, koji i dalje traje.

    Češki predsednik Miloš Zeman u februaru je uporedio sistem Barnevernet sa ozloglašenim nacističkim programom rasne higijene i povećanja stope rađanja arijevskih beba.

    “Dečaci su obuhvaćeni sistemom nalik na ‘Lebensborn’. Majka može da ih viđa dva puta godišnje po 15 minuta i ne sme s njima da govori češki. Drugim rečima, decu udaljavaju od njihovog nacionalnog identiteta”, rekao je Zeman.

    U oktobru 2014. ruskom bračnom paru Nataliji i Sergeju Šianoku oduzeli su sina, nakon što je petogodišnji Oskar ispričao drugovima u školi da mu je majka izbila klimav zub.

    Natalija je objasnila da je htela da mu pomogne da skine majicu preko glave i tom prilikom slučajno izbila zub koji se već klimao. Vlastima je, međutim, to bilo dovoljno da zaključe da je dete zlostavljano.

    “Oskar je trenutno smešten u hraniteljskoj porodici u Norveškoj, a majka nema pojma gde”, kaže ruski konzul Igor Lapicki.

    Marius Reikeras, aktivista za ljudska prava, smatra da bi novac koji se troši za Barnevernet mogao efikasnije da se iskoristi.

    “Ulažemo mnogo novca u sistem za zaštitu dece. Nijedna zemlja na svetu ne investira u to više novca po glavi stanovnika nego naša vlada. Kad bismo mogli da pomognemo tim porodicama, kada bismo tim porodicama dali novac koji ulažemo u sistem, sasvim sam siguran da bismo mogli da pomognemo gotovo svim porodicama”, rekao je on.

    Izvor: Blic


    Ljubav Ti i Ja!

  5. #5
    Norveškoj socijalnoj službi: Prestanite s religijskim progonom kršćanskih obitelji

    Norveška socijalna služba (Barnevernet) 16. studenoga uzela je svo petero djece bračnom paru Ruthi i Mariusu Bodanriu.

    Marius, rumunjski državljanin i Ruth Johannes, norveška državljanka, prije 10 godina su odlučili preseliti iz Rumunjske u Ruthino rodno mjesto u Norveškoj kako bi zasnovali obitelj.

    Optužba pod kojom su im djeca oduzeta uključuje kršćansku indoktrinaciju i radikalizaciju i tjelesno kažnjavanje (udaranje po stražnici). Nakon višesatnog ispitivanja od strane norveških vlasti, roditelji Ruth i Marius su pušteni na slobodu bez zapisnika koji bi opravdao optužbe o tjelesnom kažnjavanju, međutim djeca im nisu vraćena.

    Prije više od mjesec dana, 16. studenoga, norveška socijalna služba (Barnevernet), odvela je dvije najstarije kćeri, bez znanja roditelja Ruth i Mariusa Bodanriu, iz škole na nepoznato mjesto. Nakon toga dužnosnici su zajedno s policijom posjetili njihovu obiteljsku kuću i odveli dva mlađa sina.

    Prema navodima internetske stranice “STOP BARNEVERNET” socijalna služba je sljedeći dan, 17. studenoga, odvela i peto dijete, dojenče, uz obrazloženje kako Ruth predstavlja opasnost za vlastitu bebu, jer je tijekom ispitivanja, dan prije, većinu vremena plakala shrvana događajima.

    Socijalna služba je djecu razdvojila i smjestila u dvije udomiteljske obitelji, a roditeljima su javili kako su se djeca dobro integrirala, te da im roditelji ne nedostaju. Tek kad je obiteljski odvjetnik, nekoliko dana nakon što su djeca odvedena a roditelji ispitani, došao do dokumenta koji govore o optužbi, Ruth i Marius su saznali zbog čega su im djeca oduzeta. U dokumentu stoji kako su, između ostalog, optuženi za "radikalno kršćanstvo“ i tjelesno kažnjavanje (udaranje po stražnjici).

    Čak i ako su optužbe za tjelesno kažnjavanje istinite, norveška socijalna služba je, kako i sama kaže na svojim internetskim stranicama, dužna prvo ponuditi pomoć i podršku roditeljima u brizi o djeci. Ukoliko te mjere ne urode željenim plodom, a problemi s roditeljima se pokažu nepremostivi, djecu je moguće preseliti iz roditeljske kuće na kraće ili duže vrijeme.

    U ovom slučaju prva dužnost socijalne službe za pružanje pomoći roditeljima Bodanriu očito je izostavljena. Najmlađi sin, beba od 3 mjeseca, bio je čak podvrgnut rendgenu i CT-u koji nisu pokazali nikakve znakove fizičkog kažnjavanja, stoji na rumunjskoj interentskoj stranici "Popas pentru suflet" koja prenosi izjavu Daniela Bodnariua, Mariusova brata.

    U posljednjih nekoliko godina u Norveškoj su se već događali slični slučajevi u kojima ruka zakona kroz drastične i neprikladne korake uništava obitelj, ali ovo je prvi put da su djeca uzeta na vjerskoj osnovi. Norvežani ogorčeni na Socijalnu službu koja „krade“ njihovu djecu organizirali su u svibnju 2015. prosvjed na ulicama Osla.

    Drastičano i neprikladano regiranje države zbog vjerskog odgoja djece je zastrašujuće te OZBILJNO UGROŽAVA LJUDSKA PRAVA: pravo na slobodu vjeroispovijesti te pravo i odgovornost roditelja na odgoj djece.

    U tom kontekstu, pozivamo norveško ministarstvo za djecu da odmah vrati djecu obitelji Bodnariu njihovim roditeljima.




    Poštovana ministrice Solveig Horne,

    Poštovana visoka predstavnice za vanjske poslove i sigurnosnu politiku gđo. Mogerini,

    Prema više medijskih izvještaja, Socijalna služba (the Barnevernet) uzela je roditeljima petero djece (uključujući i dojenče) zbog navodno „kršćanskog radikalizma i indoktrinacije“, osim toga bili su optuženi i za tjelesno zlostavljanje ((lupanje po stražnjici). Nakon višesatnog ispitivanja su oslobođeni bez zapisnika ili drugog dokumenta koji bi opravdao optužbe o tjelesnom kažnjavanju, međutim djeca im nisu vraćena.

    Norveška socijalna služba na svojim internetskim stranicama objašnjava kako je njezina prva dužnost ponuditi pomoć i podršku roditeljima u brizi za njihovu djecu. Ukoliko te mjere ne urode željenim plodom, a problemi s roditeljima se pokažu nepremostivi, djecu je moguće preseliti iz roditeljske kuće na kraće ili duže vrijeme.

    U ovom slučaju prva dužnost socijalne službe za pružanje pomoći roditeljima Bodanriu je izostavljena. Umjesto toga norveška socijalna služba fokusirala se na religijski odgoj djece kao nepremostivi problem zbog kojeg je bilo potrebno udaljiti djecu od roditelja i to bez njihovog znanja.

    Sama ideja, reagiranja države na tako drastičan i neprikladan način zbog religijskog odgoja djece je zastrašujuća. To je oblik vjerskog progona na koji treba službeno reagirati te ako se pokaže potrebnim i sankcionirati.

    Također pozivamo Vas da djecu obitelji Bodnariu vratite odmah njihovim roditeljima.

    *******

    Dear Norwegian Minister for Children, Ms Solveig Horne,

    Dear High Representative of the Union for Foreign Affairs and Security Policy, Ms Federica Mogherini,

    Recent reports pertaining to the treatment of the Bodnariu Family by Norway's Child Welfare Service are distressing.

    According to several media reports, Norway's Child Welfare Service, the Barnevernet, removed the family's five children (including a nursing baby) from their parents, alleging, "Christian radicalisation and indoctrination." Also alleged against them was the discipline of their children by spanking, which is forbidden in Norway.
    But, after the parents, Ruth and Marius, were detained and interrogated for several hours by authorities, they were set free. And, no documentation of abuse or otherwise has ever been levelled against the Bodnariu parents.

    The Child Welfare Service of Norway's own website states the following: "The Child Welfare Services’ first duty is to provide help and support to the parents so that they can be good carers for their children." But, in this case, it seems as though the "first duty", "to provide help and support to the parents," was summarily and unjustly dispensed with.

    Instead, there appears to be a chilling focus on the religious upbringing of the Bodnariu's children, as, perhaps, "an insurmountable problem."

    The very notion, that the state should intervene in such a draconian and disproportionate manner, to essentially destroy a family, based on the religious upbringing of their children, is frightening. This is a form of religious persecution which should be officially which requires an official reaction and sanctions if necessary.

    Finally, we call on the Bodnariu children to be reunited with their parents immediately.
    S poštovanjem,
    [Ime i prezime]

    citizengo.org/hr



    Ljubav Ti i Ja!

  6. #6
    NORVEŠKA JE BOGATA

    Norveška ekonomija predstavlja mešavinu elemenata kapitalizma i socijalizma. Zapravo oni imaju slobodno tržište, ali država je zadržala ključnu ulogu u bitnim sektorima (naftna industrija, proizvodnja struje, poljoprivreda i sl.). To je zemlja u koju morate doći i doživeti je, inače nećete na pravi način shvatiti brojke i informacije o njoj.

    NORVEŠKA JE BOGATA

    Znala sam ovo i pre dolaska ovde, naravno. Ali nisam razumela koliko je to bogatstvo. Naftna industrija dominira i najveći deo profita se „čuva“ od strane Vlade. Tržišna vrednost naftnog fonda (Oljefond) trenutno iznosi oko 7.935.172.848.877 kruna. Da, da. �� Vrednost možete pratiti na sajtu https://www.nbim.no/no/ Ako se ima u vidu da zemlja ima oko 5 miliona stanovnika, to je oko 165.000 eur po glavi stanovnika. Pare iz fonda se globalno investiraju, od čega najveći procenat u Evropu i Severnu Ameriku. Vlada je investirala u preko 9.000 firmi u preko 77 zemalja. Ali Vlada ne investira pošto poto u sve firme nego se drže nekih načela kao što su prava dece, zaštita životne okoline, briga o klimatskim promenama, te investiraju samo u kompanije koje posluju u skladu sa tim postulatima. Možda je to malo i licemerno, oni kao proizvođači nafte ne investiraju u firme koje npr. proizvode ugalj (i to samo one kojima je to osnovna delatnost). Ali ko smo mi da sudimo.

    Dakle, Norveška je jedna od najbogatijih zemalja u svetu, ima među najvišim DBP po glavi stanovnika, to je zemlja visokog standarda, visokih plata ali i visokih troškova.

    NORVEŠKA IMA MOŽDA I NAJVIŠE CENE GORIVA U SVETU

    Iako su velika izvoznica nafte i gasa, cene goriva na pumpama su visoke. Trenutno cena litre dizela varira izmedju 14 i 15 kruna u zavisnosti od dela zemlje. Jedini spas za njih je vikend, kada cene znaju biti niže za jednu do dve krune. Tada se mogu videti redovi na većini pumpi. Zaista je čudan osećaj, kada god u toku dana prođete pored pumpe, možete videti drugu cenu goriva.

    CENE PUTARINA SU VISOKE I STALNO SE KREĆU NA VIŠE

    Norveška vlada smatra da je opravdano da se uvedu putarine i na puteve koji to sada nemaju, kako bi se na taj način kroz povećano oporezivanje finansirala izgradnja novih. Cene putarina su visoke i kako bi se veliki broj ljudi odvratio od svakodnevne upotrebe privatnih vozila i privoleo da koristi javni saobraćaj. Krajem prošle godine u javnosti se pojavila rasprava o dodatnom povećanju ionako visokih putarina za vozila koja koriste fosilna goriva, kako bi se na taj način smanjilo zagađenje. Zaživela je i javna rasprava prema kojoj je neophodno da već od ove godine putarina za električna vozila bude bar 30% manja od one za redovna vozila, u cilju povećanja njihove upotrebe. Već sada Norveška ima preko 100.000 električnih automobila. Krajnji cilj je da do 2050. godine u upotrebi budu isključivo električni automobili, bicikli i javni prevoz.

    Moram da napomenem da razvoj infrastrukture nije na pravi način pratio razvoj norveške privrede. Kao posledicu toga, na putevima možemo svakodnevno videti velike gužve i zakrčenja, naročito na prilazima Oslu i većim gradovima.

    NORVEŠKA POLJOPRIVREDA JE SUBVENCIONISANA

    Tamo su farmeri praktično zaposleni i rade za državu. Proizvode po tačno određenim kvotama. Uvoz proizvoda je dopušten samo u slučaju kada ih nema u dovoljnoj količini u zemlji. Zato su cene malo više, ali i izbor malo uži.

    Kada uđete u market u nekoj od zemalja istočnog bloka, shvatite koliki je zapravo uticaj globalizacije, te tako na jednoj polici možete da vidite minimum 10 proizvođača mleka, jogurta, voćnog jogurta, vidite obavezno Milka čokolade, belgijske čokolade… i slično. Ali toga u Norveškoj nema. U marketu imate bukvalno dva mleka, masno i nemasno, isto tako je i sa jogurtom, pavlakom, sve su norveški proizvođači, sa tačno naznačenim poreklom, sa koje farme dolaze proizvodi. Kod Norvežana je jako izražen ekonomski patriotizam. To se može videti na svakom koraku. Videćete norveške jagode (norske jordbćr) pet puta skuplje od uvoznih španskih i videćete Norvežane koji ih dostojanstveno uzimaju, bez da pomisle da kupe jeftinije. Te španske su za nas, dođoše. �� Ista stvar je i sa krompirom, šargarepom i ostalim proizvodima koji su proizvedeni u zemlji. Krompir cene kao da je od zlata, i imaju sto vrsta, slatki, za kuvanje, za pečenje, narandžasti. Ceni se trud i rad i kupuje domaće.

    NISU BAŠ SVI LUDI ZA LIDL-OM

    Apropo priče o ekonomskom patriotizmu, izdvojila bih primer Lidl-a. Ušavši na norveško tržište zadovoljili su stroge standarde i uslove, ali to nije bilo dovoljno da o(p)stanu. Naime, naišli su na ignorisanje od strane Norvežana koji su ih posmatrali pre svega kao strani lanac, i kao takav nije bio prihvatljiv za najveći deo stanovništva. Poslovali su od 2004. do 2008. godine i ostvarili su tržišno učešće od samo 2,1%. Oduševila me je ovo saznanje ali u isto vreme sam tužna kad vidim sa kakvim ushićenjem se kod nas najavljuje i dočekuje ovaj lanac (Nemam ništa protiv konkretnog lanca, nego protiv sistema).

    JAVNA PORESKA PRIJAVA

    Skandinavska tradicija je “janteloven” što grubo interpretirano znači da su svi jednaki, nema posebnog isticanja. To je i jedan od razloga zašto su poreske prijave celokupne populacije lako dostupne proveri i javne. Svi mogu da vide sve. Takođe javno se utvrđuju i rangiraju plate zaposlenih, nema nikakvih tajni. Iako ovo može izgledati malo čudno građanima koji potiču iz zemalja sa drugim društvenim uređenjem, to je prilično prihvatljivo u Norveškoj. Više o norveškim platama možete pročitati ovde.

    POREZI KAO NAČIN ŽIVOTA

    Porez na dohodak za većinu iznosi oko 35% (inače primenjuje se progresivna poreska stopa, pa tako što više zarađujete više ćete biti i oporezovani), PDV je 25% osim za hranu i piće gde je 15%, i usluge javnog prevoza i smeštaja gde je 10%. Takođe plaća se uvećan porez na TV, gorivo, plastične boce, porez na šećer i još štošta. Ali ne brinite, dokle god imate posao u zemlji, vi ćete lepo živeti bez obzira na to kolika je poreska stopa.

    NIJE BAŠ SVE SKUPO

    Ako pogledamo sa pozitivne strane, i nije baš sve skupo. Kao prvo, socijalni sistem Norvežana je jedan od najboljih i uključuje besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Obrazovanje je besplatno i za strane studente. A što se tiče zdravstva, platićete npr. neki osnovni pregled kod oftalmologa ili ginekologa, ali zato nećete neku veću hiruršku intervenciju. Konkretno ako ste nezaposleni i nalazite se na NAV-u (nešto kao naš Biro za nezaposlene) ukoliko se razbolite ili idete na neki pregled, troškove u visini do 400 kruna snosite sami, preko tog iznosa troškove snosi NAV.

    JEFTINE AVIO KARTE ZA CEO SVET

    Ako živite u Norveškoj imate mnogo mogućnost da jeftino putujete širom sveta. Prisutne su neke od svetskih low cost kompanija. Avionske karte za neke destinacije možete dobiti skoro pa džabe, potrebno je samo rezervisati povratnu kartu za manje od 10 ili 20 evra. Upoznala sam jednu devojku koja je išla za vikend u Poljsku samo da bi se ošišala. To joj je bilo isplativije nego šišanje i farbanje kose u Oslu. Šišanje i farbanje za dame u Oslu može da vas košta od 500 do 2000 kruna za dugu kosu, dok je povratna karta do Šćećina u Poljskoj iznosila nepunih 100 kruna (dok je Ryanair leteo sa Rygge-a). Ko voli avanturu i putovanja, zaista se isplati odleteti, probati neku novu hranu, doživeti nešto novo i vratiti se kući sa novom frizurom. Druga poznanica je za svoj rođendan, umesto da izvede drugarice u Oslo u neki od preskupih restorana, rezervisala let do Španije i odvela ih na par dana, za cenu malo veću od cene večere u Oslu.

    EKOLOŠKI VEOMA OSVEŠĆENA ZEMLJA

    98 do 99% struje u Norveškoj potiče iz hidroelektrana, što je mnogo više nego bilo gde drugde u svetu. Takođe imaju veliki potencijal za rast upotrebe energije dobijene iz vetroparkova. Cilj im je smanjenje upotrebe hidro na konto povećanja energije dobijene iz vetrenjača. Inače hidrocentrale u Norveškoj nisu velike, možete ih videti na malim planinskim rekama, u dosta mesta.

    UPOTREBA POLOVNE ROBE I STVARI

    Ljudi u Norveškoj dosta pažnje i vremena troše na uređenje svojih domova, a mnogi od njih preuređuju svoje kuće, kuhinje, bašte, terase svake sezone ili bar jednom u par godina. Oni su potpuno zaljubljeni u retro stil, sveće, slike itd. Ta njihova konstantna potreba za preuređivanjem lako navodi na zaključak da oni troše previše para na to, ali to nije tačno. Oni se ne stide i sa radošću posećuju tzv. “Second Hand” prodavnice, gde nabavljaju svoje željene komade kako nameštaja tako i odeće. Postoji čitav mehanizam, naime ljudi kojima ne trebaju stvari, kada bi ih odlagali na predviđene deponije morali bi da plate određeni iznos za to, pa im je često isplativije da ga poklone u neki od lanaca prodavnica polovne robe. Npr. u svim većim naseljima pored marketa postoje kontejneri „Fretex“ lanca u koje možete da ubacite garderobu koju ste nosili kratko vreme ili jednostavno ako imate previše stvari.

    Imala sam priliku da posetim Fretex prodavnice u Oslu i Askeru, i moram da kažem da ako neko ne zna gde je, nikada po stilu uređenja i samim stvarima u prodavnici ne bi mogao da primeti da se nalazi u prodavnici korišćene robe.

    I NORVEŽANI EMIGRIRAJU

    Dok istočni blok sa manje ili više uspeha pokušava da se ogreje o norveško sunce i dok preovladava mišljenje da baš svi žele u Norvešku, postavlja se pitanje a gde to žele Norvežani da emigriraju? Nisu oni klasični ekonomski emigranti, oni se više sele iz nekih drugih pobuda, pa tako idu masovno u Španiju i na Maltu zbog sunca, studiraju u Velikoj Britaniji, dok inženjeri sreću sve češće traže u Danskoj. Pre otkrića nafte Norvežani su masovno emigrirali (tada iz ekonomskog razloga) u Ameriku. Brojke govore da je broj Norvežana i njihovih potomaka u Americi možda i veći nego što Norveška trenutno broji stanovnika.

    M.M.
    mojimeridijaniblog.wordpress.com


    Ljubav Ti i Ja!

  7. #7
    Komentari iz medija
    Nijedan tekst o bilo kojoj zemlji ne može da obuhvati sve boje te zemlje. Ovaj tekst je dosta toga, ipak, obuhvatio. Posebno je interesantno, da “Marija” (bilo bi ipak dobro da pisac ima i prezime), koja je boravila kratko u Norveškoj uspela da izvuče neke važne linije. Mnogi vide samo ono što im se svidi. Pošto verovatno ne radi u Norveškoj nije shvatila da je poreski sistem progresivan i da ljudi sa višom platom plaćaju više od 35%.
    http://www.smartepenger.no/skatt/653...a-lonnsinntekt
    Progresivan sistem čini da nije isplativo raditi i zarađivati te cifre gde se plaća visok porez. Mnogi Norvežani su to lepo sračunali i našli meru koja ih zadovoljava i ne opterećuje. Upravo zbog toga i te njihove procene koliko im je dosta i koliko hoće da rade, mi stranci i ima šanse da radimo ovde. Norvežani imaju oko 40 000 svojih medicinskih sestara koje ne rade u struci.
    https://www.nsf.no/vis-artikkel/3819...000-jobber-med
    Imaju i mnogo svojih lekara koji se obrazuju u inostranstvu i sad čekaju na posao po većim gradovima. Norveški lekari neće da rade u provinciji pa tamo poslove dobijamo mi stranci.

    “Janteloven” je vrlo nesrećno protumačen u ovom tekstu. On govori o norveškoj izolovanosti, zatvorenosti za sve što je novo i drugačije od njih i nepriznavanju tuđih vrednosti i znanja.
    1. Nemoj da veruješ da si neko.
    2. Nemoj da veruješ da si ravan nama.
    3. Nemoj da mislisš da si pametniji od nas…..

    Šveđani i Danci nazivaju Norvešku poslednjom komunističkom zemljom u Evropi. Tržište diktira država pa je daleko od slobodnog kako stoji u tekstu. Tržište štiti norveške interese i Srbija bi imala mnogo da uči od Norveške. Srbi bi generalno mogli mnogo da nauče od Norvežana, pre svega da ne kukaju na svoju državu. Nijedan Norvežanin neće da u nekim stranim anketama kaže da mu nešto fali, a fali im jako mnogo kad se dublje zagrebe i kad se ovde živi i radi, a ne boravi duže ili kraće turistički. U tekstu nije pomenuta ogromna birokratizacija Norveške. Ovde se za sve čeka unedogled i teško se dolazi do osobe na drugoj strani telefonske slušalice.


    Ljubav Ti i Ja!

  8. #8
    MEDIJI ŠUTE O MRAČNOJ ISTINI U NORVEŠKOJ: Incest, pedofilija, seks u vrtiću, krađa djece! Cilj je izopćenje obitelji i djece!

    Autor: Zrinka K.
    Srijeda, 21. siječanj 2015. u 11:04

    U Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa s djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima.


    Zastrašujuće svjedočanstvo ove Ruskinje otkit će vam mračne tajne takozvanog naprednog zapada. Riječ je o potpunoj destrukciji čitavog čovječanstva dok svi mediji svijeta šute o zlu koje se odvija u naprednim zemljama. Na udaru su obitelji i djeca, a udare izvršava država incestom, pedofilijom i prisilnim mijenjanjem spola kod djece u Norveškoj i drugim skandinavskim zemljama. Irina Berset godinama pokušava upozoriti kršćanski svijet na monstruoznosti koje su počinjene nad njenom, ali i nad djecom tisuće roditelja o kojima nitko ne smije govoriti. Podsjećamo, slično svjedočanstvo samo u svezi Velike Britanije dao nam je bivši NATO- tajnik za sigurnost u tekstu: Velika Britanija zaista krade djecu, siluje, ritualno ubija!’ (INTERVJU) a sada je slično svjedočanstvo Irine Bergset ispričano i za Norvešku!

    Irina Bergset: 2005. godine ja sam se udala za državljanina Norveške. Moj sin je tada imao 7 godina. Otišli smo živjeti u Norvešku, u komunu Aurskog-Hekland, u naselje Aurskog. Tada još nisam znala da je do prije pola stoljeća Norveška bila država koja se po stupnju civiliziranosti mogla usporediti s državama Centralne Afrike.

    Godine 1905. Norveška je prvo dobila neovisnost i od Danske i od Švedske. Država je, kakva je bila-takva i ostala – država kmetova, pri čemu plemića njeni žitelji nikada nisu ni vidjeli. Samo su plaćali porez. Razvoja kulture nije bilo. Žitelji ove zemlje su govorili ili na švedskom ili na danskom – odnosno na jezicima osvajača. Poslije su se ti jezici pomiješali i stvorili jedan umjetni jezik koji se zove Bokmĺl. Iako i sada svaka obitelj u Norveškoj govori na svom dijalektu. Do danas ne postoji državni standardni dijalekat. Može se reći da se ta zemlja tek sada nastaje, kad ne bi bilo suprotnog procesa. Norveško društvo ubrzano moralno propada kopirajući američke zakone i poredak.

    Našli su naftu u moru prije 50 godina. Jasno je da zemlja u kojoj nije bilo znanosti i kulture, nije mogla ovladati tehnologijama vađenja nafte iz mora – koristili su tuđu znanstveno-tehnološku pomoć.
    Sve to sam ja saznala kasnije. Kada sam napuštala Rusiju, znala sam samo da je u Norveškoj najviši životni standard na svijetu.

    Bez obzira na to što sam završila fakultet novinarstva Moskovskog Državnog Sveučilišta i što sam kandidat filoloških nauka, Norveška nije priznala moje obrazovanje.

    Meni su predložili da radim kao učiteljica u susjednoj Fet komuni, u seoskoj školi novog tipa – po progresivnom danskom obrascu po imenu “Riddersand”, što u prijevodu znači “škola vitezova”. U usporedbi s našim ruskim sustavom, svi norveški školski programi izgledaju kao za mentalno zaostale. Od 1. – 7. razreda je osnovna škola. Zadatak državnog programa je naučiti abecedu do 13. godine i da se djeca nauče brojati – čitaju cijene u trgovinama.

    U razredu se ne smije čitati naglas zato što je to “sramota”. Specijalni učitelj izvodi dijete u hodnik i tamo sluša “mališu” kako on čita da ga ne sramoti. Učitelj ima pravo razraditi s djecom dva primjera iz matematike dnevno, a ako djeca ne usvoje materijal, onda se kroz tri dana ponovo trudi da im objasni pređeno gradivo. Domaći zadatak tjedna – 5 riječi na engleskom ili osam, po odluci djeteta.

    Norveška škola – je primjer potpune degradacije obrazovanja. Književnosti nema, nema povijesti, fizike, kemije, nema prirodnih znanosti. Ima poznavanje prirode, zove se “Pregled”. Djeca izučavaju svijet oko sebe u općim crtama. Ona znaju da je bio Drugi svjetski rat. Sve ostale pojedinosti – to je nasilje nad djetetom i njegovom psihom.
    Najbogatija država svijetu ne hrani djecu u vrtiću. Točnije, hrane ih nekom juhom s imenom “paradajz juha” iz vrećice jednom tjedno. To je tako u vrtićima, kako državnim, tako i privatnim – hrana samo jednom tjedno!

    Moj stariji sin je išao u Rusiji u običnu školu. Zato je on u Norveškoj bio čudo od djeteta. Do 7. razreda ništa nije učio – tamo nije potrebno učiti. U školama vise obavijesti: “Ako te roditelji tjeraju da učiš – pozovi nas. Pomoći ćemo ti da se oslobodiš takvih roditelja”.
    Jedini način da vježbam pamćenje sa sinom bio je klavir. Govorila sam mu: “Samo gukni negdje da imaš tako zahtjevnu mamu …”
    Nesreća se dogodila 6 godina poslije mog dolaska u Norvešku. Ništa nisam znala o njihovom sustavu “Barnevarn”.

    Ja sam brinula svoju brigu: posao, kuća, obitelj. Živjela sam polako se prilagođavajući u ustrojstvo države u koju sam se preselila. Čula sam da su nekome oduzeli djecu, ali ja sam bila normalna majka.
    Razvela sam se od muža poslije tri godine zajedničkog života, poslije rođenja drugog sina. To je bio sukob kultura. Meni sada govore: “Zato tamo u svakoj seoskoj kući imaju kanalizaciju i tuš kabinu”. Da, odgovaram ja na to, ali zato Norvežani po navici idu mokriti iza kuće.

    Tri godine sam živjela sama s djecom. Uzela sam kredit u banci, kupila stan, počela normalno živjeti, nikada nisam dobivala socijalnu pomoć: radila sam, provodila sam dosta vremena s djecom. Djeca su bila samo sa mnom. Pošto je muž tukao sina iz prvog braka, nisam mužu dopuštala posjete.
    Sa mlađim je muž po zakonu bio dužan viđati se. Ja sam se trudila koliko sam mogla da dijete ne spava kod oca – postojala je prijetnja da će ga tući. Ali socijalna služba i druge državne strukture su me pritiskale da ga pustim. Zato je mlađi sin ostajao kod oca prvo po dva sata subotom ili nedjeljom. Ali posljednji put je proveo kod njega skoro cijeli tjedan – dijete je imalo temperaturu kada ga je on odvezao u veliku zimu od -30 kod rođaka u Tronhajm.
    Godine 2011., sedmog ožujka, ja sam otišla u policiju sela Bjorkenlangen zato što je moj mlađi sin ispričao da su mu strine i stričevi, rođaci njegovo oca, nanosili bol u ustima i guzi. Ispričao je o stvarima u koje ja prvo nisam mogla vjerovati.
    U Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa sa djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima. Prvo nisam mogla u to povjerovati. Napisala sam izjavu u policiji. Osmog ožujka su nas pozvali u socijalnu službu za djecu – Barnevarn. Ispitivanje je trajalo šest sati. Bili smo samo ja i moje dvoje djece.

    Oni imaju shemu zaštite djece koja postoji da bi izgledalo da se oni bore s incestom. Zatim sam shvatila da centri Barnevarn, koji postoje u svakom selu, postoje za to da bi lakše našli dijete koje je progovorilo i nezadovoljnu majku ili oca – i da se oni izoliraju, kazne.

    Iz novina sam saznala za slučaj kada je sud djevojčici od 7 ili 8 godina odredio platiti troškove suda i kompenzaciju nasilniku što su ga držali u zatvoru. U Norveškoj je sve obrnuto naglavačke. Pedofilija nije prijestup.

    Osmog ožujka 2011. prvi put su mi oduzeli moje dvoje djece. Oduzimanje izgleda ovako: dijete se ne vraća iz vrtića ili škole tj. praktično ga kradu od vas, ono nestaje. To zato što ga kriju od vas na tajnoj adresi. Tada su mi rekli: “Situacija je takva, vi govorite o nasilju nad djecom. Vas treba pregledati liječnik i da kaže da ste zdravi. “Nisam se bunila. Poliklinika je bila desetak minuta kolima odatle. Suradnica Barnevarna me je odvela tamo i rekla: “Mi ćemo vam pomoći, poigrat ću se se s vašom djecom”. Djeca su ostala, ne bilo gdje, već u centru za zaštitu djece. Sada shvaćam da to nije bilo po zakonu. Kada sam došla do poliklinike, stariji sin Saša, tada je imao 13 godina, me je nazvao i rekao: “Mama, nas voze u prijemnu obitelj”.

    Bila sam na udaljenosti od desetak kilometara od djece koju su odvozili na tajnu adresu. Po njihovom zakonu, djecu oduzimaju bez bilo kakvog podnošenja papira. Jedino što sam mogla – je uzeti stvar u svoje ruke. U Norveškoj je zabranjeno plakati – to se ocjenjuje kao bolest i Barnevarn može na tebe primijeniti prisilnu psihijatriju.
    Pokazalo se da u Norveškoj postoji državni plan, kvota koliko se djece oduzeti od roditelja. Organi socijalne zaštite se čak natječu tko će ga bolje ispuniti – to je svojevrsno državno natjecanje. Grafikoni, dijagrami se objavljuju kvartalno – koliko su djece u kom mjestu oduzeli.

    Nedavno sam dobila dokument – izvješće od Šveđana.To je izvješće o slučajevima oduzimanja djece u Švedskoj i susjednim skandinavskim zemljama. Riječ jeo čudnoj pojavi. U tom izvješću se govori da je u Švedskoj oduzeto 300.000 djece od roditelja. To jest, riječ je o cijelom pokoljenju ukradenom od njihovih roditelja. Znanstvenici, kriminolozi, odvjetnici, pravnici – ljudi s tradicionalnim vrijednostima koji još uvijek pamte što je obitelj bila u Švedskoj – ne shvaćaju. Oni kažu da se događa nešto čudno. Događa se državni progon obitelji.
    Specijalisti navode brojku od 10.000 kruna (oko 1.000 Eura). Toliku sumu dobiva nova obitelj za jedno usvojeno dijete, bilo koje. Posebni agent organizacije Barnevarn dobiva iz proračuna ogromnu nagradu za razorenje rodnog gnijezda, za krađu potomstva. To se događa u svim skandinavskim zemljama.

    Pritom, posvojitelj može birati dijete, kao na tržištu. Na primjer, vama se dopala ta ruska djevojčica s plavim očima i vi baš nju hoćete da uzmete u obitelj. Dovoljno vam je pozvati u Barnevar i reći: “ja sam spreman, imam neveliku sobu za usvojenika”. I kažete ime. I upravo njega će vam i dostaviti. To jest, prvo se nalazi “najamna obitelj”, a zatim se od rođenih roditelja oduzima dijete “po narudžbi”.

    Pravozaštitinici Norveške se bore sa svemogućim kaznenim sustavom Barnevarn. Oni ozbiljno smatraju da je to korumpirani sustav za trgovinu djecom. 3. svibnja (2013.) su žrtve Barnevarna u Norveškoj organizirale prosvjed protiv nasilnog odvajanja djece i roditelja od strane države u Norveškoj.

    U smislu krađe djece od roditelja, Norveška prednjači pred cijelim svijetom – tamo je to državni projekt. Naslov u norveškim novinama glasi: “Jedna petina djece u Norveškoj već je spašena od roditelja”. Jedna petina – to je bukvalno, od milijun djece u toj zemlji – oko dvjesto tisuća (200.000) “spašene” djece koja ne žive više u kući sa mamom, već u prijemu obiteljima. Novčano pokriće koje prijemna obitelj dobiva u Norveškoj je oko 240.000 eura godišnje. Ako dijete bude invalid, dobit ćete još više dotacija. Što više trauma, to bolje za prijemni dom, koji postaje ništa drugo do zatvor obiteljskog tipa.
    Po statistici objavljenoj u norveškim novinama, od svakih desetoro novorođene djece, samo dvoje rađaju Norvežani, a osam rađaju doseljenici. Doseljenici čine zdravo stanovništvo Norveške zato što ne prakticiraju brakove bliskih rođaka.

    Najviše djece rođenih na teritoriju Norveške, je Barnevarn oduzeo je od Rusa. To jest, prvo oduzimaju rusku djecu. Praktično sva djeca rođena od jednog ili oba ruska roditelja, nalaze se u evidenciji Barnevarn i stoje u rizičnoj skupini. Oni su “broj jedan” kandidati za oduzimanje.

    Što mogu učiniti roditelji ako im oduzmu dijete?

    Skoro svakog mjeseca po jedna Ruskinja završi život samoubojstvom u Norveškoj. Zato što kad dolaze kod vas i uzimaju vam djecu, vi ste nezaštićeni, vi ste – jedan na jedan sa sustavom. Govore vam: “Ti ne praviš omlet po norveškom receptu. Ti tjeraš dijete da pere ruke. Ti šepaš, ne možeš sjediti s djetetom u pijesku. Znači – ti si loša majka, mi ti uzimamo dijete! “. Sustav zaštite djece u Norveškoj je zasnovan na pretpostavci krivnje roditelja. Roditelj je svjesno kriv. Na roditelje se izlijeva more laži. A sve počinje od proste tvrdnje: “Vi hoćete otići u Rusiju”. I vi ne možete to opovrgneti jer imate rođake u Rusiji. Ili: “Vi hoćete ubiti svoje dijete”. Zato što Rusi kad se naljute govore: “ubit ću te!”

    Vas neprestano stavljaju u situaciju da se morate pravdati. I vi shvaćate da je to nemoguće. Sami ne možete zaustaviti norvešku državnu mašineriju temelju basnoslovnim nagradama za odvjetnike, suradnike socijalnih službi, suci, psihologe, psihijatre, prijemne roditelje, specijaliste i ostale … Nagrade se daju za svakog uzetog plavookog mališana. Na žalost, vi nemate šanse spasiti svog sina ili kćer od norveškog prijemnog doma. Ja sam prošla sve instance norveških sudova. Sve je obuhvaćeno, svuda je korupcija. Djeca su roba. I ne vraćaju ih natrag.

    Sve materijale koje su ruske novine objavljivale o mojoj djeci je prevodio odvjetnik Barnevarna i koristio ih u korist optužbi na sudu. “Ona je luda, štiti svoje dijete u tisku!”. Na Zapadu ne postoji sloboda tiska po pitanju djece. Nemoguće je obratiti se društvu. Tamo postoji zakon o tajnosti podataka, koji se aktivno sada protura i Rusiji te u drugim tradicionalnim zemljama.

    Vi ste rekli da sustav koji uništava obitelj i koji sada radi u Sjevernoj Europi, potiče seksualno nasilje nad djecom. Kako radi taj mehanizam?

    Ministarstvo za djecu u Norveškoj zove se “bukvalno” nešto kao Ministarstvo za dječja pitanja i ravnopravnost svih oblika seksualne raznolikosti. Seksualne manjine u Norveškoj – to više uopće nisu manjine. Normalni ljudi – su tamo manjina. Materijali sociologa koji su dostupni svjedoče: do 2050. godine Norveška će biti 90% homo-država. Što se smatra pod “homo” nije teško zamisliti. Kažu da je naše, rusko poimanje “gejeva” i “lezbijki” – prošli vijek.
    Na Zapadu je ozakonjeno najmanje trideset vidova netradicionalog braka. “Najnaprednija” po tom pitanju je Norveška, tamo su “muškarac” i “žena” – pojmovi koji nestaju. I nije čudno da u Norveškoj nema mogućnosti da se zaštiti dijete rođeno u prirodnoj obitelji.
    Čini vam se da vas se to ne tiče. Vi govorite sebi: “Neka oni rade što hoće! Što ću tu ja sa svojom djecom? “I ja sam nekad tako mislila jer nisam znala da su u cijeloj Europi uvedeni sekualna standardi koji obrađuju odgoj djece u određenom kljuću .
    I taj standard je obvezan za sve države koje potpišu odgovarajuću konvenciju, i čije primanje se sada aktivno lobira i Rusiji.
    Tamo se otvoreno govori o tome da su roditelji obvezni, zajedno s liječnicima i odgojiteljima u vrtiću, učiti djecu “raznim vidovima ljubavi”.
    A posebni odjeljak tog općeeuropskog seksualnog standarda objašnjava zašto europsku djecu roditelji i odgajatelji trebaju učiti masturbaciji strogo do 4 godine i nikako kasnije. Za nas, pećinske Ruse, to je jako koristan podatak. Na 46. strani spomenutog dokumenta ukazuje se da novorođenče treba spoznati svoj “dženderni (rodni) identitet”.
    Obaveznom seks-prosvjetom vaše dijete treba već u trenutku rođenja opredijeliti se jeli ono: gej, lezbijka, biseksualno, transvestit ili Transseksualno. A pošto su pojmovi “muškarac” i “žena” isključeni iz poimanja ravnopravnosti spolova, zaključite sami. Ako vaše dijete ipak ne izabere “gender”, u tome će mu pomoći svemoguća norveška Barnevarn ili finska Lastensuoelu, njemački Jugendamt itd.

    Norveška je jedna od prvih zemalja u svijetu koja je otvorila znanstveno-istraživački institut pri Sveučilištu u Oslu, koji izučava samoubojstva djece od 0 do 7 godina. S točke gledišta običnog čovjeka to je jako čudno. Kako se može novorođenče ubiti? Ali s točke gledišta Barnevarn, to je prirodno. Ako djeca poslije sadističkih orgija zaista umiru, onda se to službeno može podvesti pod “samoubojstvo”.

    Irina, hajde da se vratimo na Vašu osobnu priču …

    Meni su djecu oteli drugi put 30. svibnja 2011. godine. Na vrata su mi došla dva policajca i dva suradnika Barnevarn. Otškrinula sam vrata i pogledala. Svi policajci samo što nisu držali revolvere, čak je i sam načelnik policije Brojklangena došao, i kaže: “Došli smo uzeti vašu djecu”. Ja zovem odvjetnika a on mi govori: “Da, po zakonima Norveške vi ste ih obvezni dati. Ako se budete suprotstavljali svejedno će vam ih uzeti ali ih više nikada nećete vidjeti. Morate dati djecu a sutra će vam objasniti o čemu se radi … “

    Djecu su uzeli odmah, čak im nisu dali da se presvuku i pritom mi nisu pokazali nikakav papir, nikakve propise. Poslije porcedure oduzimanja sam bila u stanju šoka: sada sam morala dokazivati ​​da sam dobra majka.

    U norveškim novinama su opisali jedan slučaj: jednog dječaka koga su uzeli od majke u dječjem uzrastu, silovali su u svim prijemu obiteljima. On je napunio 18 godina, kupio oružje, došao “kući” i ubio prijemne “roditelje”.

    Drugog norveškog dječaka su uzeli od majke – on je plakao, htio je kod majke. Liječnici su rekli da je to paranoja. Onda su ga su nakljukali lijekovima i od njega napravili stvar. Poslije napada medija, vratili su ga majci u invalidskim kolicima. Tada već nije mogao govoriti, spao je na 13-15kg. To je bila distrofija, pošli su nepovratni procesi.

    Poslije mog jedinog viđenja sa sinom, moj stariji sin je rekao da je napisao pismo u ruski konzulat: “Umrijet ću, ali ću ipak pobjeći iz Norveške. Neću živjeti u konc-logoru “. On je sam uspio organizirati svoj bijeg. Preko interneta se povezao s Poljakom Krzysztof Rutovskim, koji je već prije toga uspio spasiti poljsku djevojčicu iz norveškog prijemnog doma.

    Poljak me pozvao u posljednjem trenutku, kad je sve već bilo spremno i rekao: “Ako ću ja izvesti vašeg sina bez vas – to će biti kidnapiranje, krađa tuđeg djeteta, a ako ću ga izvesti zajedno s vama – onda prosto pomažem obitelji.” Bilo mi se teško odlučiti ali izbor je bio strašan: ili poginuti svo troje u Norveškoj ili da bar spasim sebe i starijeg sina … Ne daj Bože nikome da doživi nešto takvo!

    Nakon vašeg povratka u Rusiju, počeli ste primati podatke o sličnim slučajevima. Recite nam nešto o vašoj društvenoj djelatnosti.

    Evo jednog slučaja: Irina S. je živjela 18 godina u Engleskoj. Tamo je imala momka. Rodila je kćer. Jednom je Irina slučajno saznala da je njezin prijatelj član sadomazohističkog kluba. Njezina djevojčica je jednom gledala gdje na TV pokazuju mjesnog vozača. Kći kaže: “Mama, a taj čika je dolazio da se sa mnom iga doktora. A ta teta se sa mnom kupala u kadi! “Zamislite da vam dijete govori nešto tako?

    Irina je otišla kod engleskog dječjeg psihologa, koji joj je rekao: “Draga, vi ste ludi, vi ste paranoični. To nije izopačeništvo – to je kreativni seks za elitu! “Ona je ušutila i polako počela spremati stvari i pripremati se za povratak u Rusiju. Pametna žena …

    U Norveškoj su prvo legalizirani istospolni brakovi. Zatim je legalizirano usvajanje djece od strane istospolnih roditelja. Tamo svećenici – žene i muškarci – otvoreno izjavljuju o svojoj netradicionalnoj orjentaciji. A sada su se pojavili hrabriji među tim istospolnim, koji postavljaju pitanje o pravima da se vjenčavaju s djecom, da se žene djecom.

    Ako mi, tradicionalni roditelji, budemo sjedili kao trupovi i čekali, izgubit borbu s istospolnim ili s drugim “Džender” (rodovima) za svoju rođenu djecu. Danas je zona eksperimenta Sjeverna Europa, Njemačka plus SAD i bivše britanske kolonije: Kanada, Australija, Novi Zeland – to su “vruće točke” odakle ja dobijam “SOS ” signale ruskih majki.

    Misao o neophodnosti otvorenog protivljenja davala mi je snage da ne klonem, da ne siđem s uma tamo u Norveškoj.

    Svaki ruski roditelj treba znati. Za posljednjih 30 godina, strukture zainteresirane za trgovinu djecom, koje se bave preraspodjelom demografskih masa, uzakonili su stav da roditelj i dijete uopće nisu jedna cjelina. Sada djeca pripadaju nekom apstraktnom društvu ili državi. Štoviše, po Haaškoj konvenciji o krađi djece iz 1980. god. koju je Rusija potpisala 2011.godine, djeca pripadaju teritoriju na kojoj su proživjela posljednja tri mjeseca.

    Filozofiju tih neljudi djelomično razotkriva projekt u Norveškoj vladajuće, Radničke partije, o čemu sam nedavno čitala u norveškim medijima.
    “Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja!

    Lisbaken, ministar za pitanja djece, ne stideći se, govori: “Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja. “On je započeo državni program koji treba provesti sljedeći eksperiment: u vrtićima je bila uzeta sva literatura tipa” Pepeljuga “, sve bajke braće Grimm. Umjesto toga je napisana druga književnost, spolna – tipa “Kralj i kralj” ili “Gay-djeca”. Tamo se, npr. princ zaljubljuje u kralja ili princa, a djevojka-princeza mašta da se uda za kraljicu. Po zakonu su djeci već u vrtiću, na nosilima, odgajatelji dužni čitati takve bajke i pokazivati slike.

    Dogodio se i ovakav slučaj. Ruski turisti su pošli u Novi Zeland sa kratkoročnom vizom, npr. sedmodnevnom. Mama, tata i dijete. Jesu li su roditelji viknuli na dijete ili je dijete glasno plakalo – iz kafea ili hotela su pozvali službu za zaštitu djece. Došao je odred “spasilaca” i dijete su oduzeli, “spasili” od “roditelja-sadista”. Ruska diplomacija se borila više od godinu dana za to da dijete da ga puste da se viđa s roditeljima.

    Svakih pet godina Bernevarn pravi izvještaj o doseljenicima, čije djeca se najviše uzimaju u Bernevarn. Top-listu predvodi Afganistan, zatim Eritreja, zatim Irak. Od bijele djece, Rusija je na prvom mjestu, u općem popisu država – na četvrtom.

    Rodni roditelji dobivaju dozvolu da se viđaju s ukradenim djetetom po 2 sata, jednom u pola godine. To je maksimum.

    Ne treba govoriti o pedofiliji kao takvoj. To je druga pojava. Samo u Norveškoj postoji 19.000 nevladinih organizacija za “preprofiliranje” djece iz “starih” (muškarac, žena) u druge, netradicionalne rodove.

    Dijete se prisilno razvija u netradicionalnoj rodnoj kategoriji. Ono što mi je govorio moj mali sin, to nije više primitivna pedofilija već neki “organizirani” trening, naciljan na drugu orjentaciju.

    U sve te užase je teško povjerovati …

    Dok vi razmišljate da vjerujete ili ne vjerujete, već se pojavilo cijelo pokoljenje roditelja koji moraju živjeti s tim užasom.

    Sve se to u suvremenoj Europi smatra vidom tolerantnosti. Jer, djeca imaju pravo na seksualne sklonosti od nula godina, imaju pravo na seksualnu raznovrsnost. Protiv nas, protiv roditelja i djece ratuje dobro organizirana kriminalna svjetska mreža. I čini se da je došlo vrijeme da se to otvoreno prizna i počne u svakom oblasnom odjelu ruske policije, po cijeloj njenoj vertikali, da se uvode specijalne jedinice za borbu protiv tih međunarodnih skupina demografskog banditizma.

    Ja sam na maršu “Zaštiti djecu” pozvala ljude da pogledaju iza lijepe maske zapadne ideologije, koja se nama protura pod vidom “spašavanja djece od roditelja-alkoholičara” – što je globalni eksperiment za promjenu spola našoj djeci. Čudovišni eksperiment koji se skoro već trideset godina provodi po cijeloj Europi.
    Tamo, u Europi, pa i u Kanadi, u SAD, Australiji, Novom Zelandu, svuda iza granica Rusije – roditeljstvo je uništeno i podijeljeno. Roditeljstvo kao veza roditelja s djetetom – planski se uništava. Brojke oduzete djece –200.000 u Norveškoj, 300.000 u Švedskoj, 250.000 u Finskoj, u Njemačkoj, u Izraelu – također ogroman broj – to je ukradeno pokoljenje.

    Razgovarao: Andrej FEFELOV za zavtra.ru.
    dnevno.hr


    Ljubav Ti i Ja!

  9. #9
    'TIHI SKANDAL' U NORVEŠKOJ

    AUTOR:Jutarnji.hr

    OBJAVLJENO: 27.09.2018. u 14:41

    Norveška mora razmotriti niz kontroverznih odluka o zaštiti djece, koje uključuju i onu o istaknutom stručnjaku osuđenom za skidanje stotina tisuća fotografija zlostavljanja djece s interneta. Godinama je taj psihijatar igrao ključnu ulogu u preporukama za skrb djece, a u travnju ga je sud u Oslu osudio na dvije godine zatvora zbog ovih nedjela. Odluka o ponovnom preispitivanju njegovog predmeta izazvala je buru u javnosti.

    Jedna obitelj, čije je dvoje najmlađe djece bilo udomljeno nakon intervencije tog dječjeg psihijatra, u posljednjih se nekoliko tjedana opet spojila nakon odluke suda.

    Norveška agencija za zaštitu djece, Barnevernet, na meti je kritika i napada od strane roditelja i stručnjaka za zaštitu djece. Oni tvrde da ta agencija često uzima djecu od roditelja pod svoje okrilje bez odgovarajućeg opravdanja. 56-godišnji psihijatar, čije ime nije objavljeno u medijima radi zaštite njegove djece, priznao je da je s interneta skinuo gotovo 200.000 fotografija i više od 12.000 video snimki na kojima se vidi seksualno zlostavljanje djece. Na nekim se fotografijama vidi i kako odrasli muškarci siluju bebe. Psihijatar se sada žali na svoju zatvorsku kaznu, priznao je da je te fotografije i snimke gledao tijekom 20 godina.

    U tom je vremenu imenovan u prestižnu 14-članu Komisiju stručnjaka za djecu, koja nadgleda preporuke za brigu o djeci diljem Norveške. Zaposlen je i kao stručnjak u brojnim tijelima lokalne vlasti širom zemlje.

    Oduzeta mu je dozvola za rad, no Odbor za zdravstveni nadzor je nakon presude rekao da neće ponovno ispitivati ranije slučajeve u koje je bio upleten, unatoč apelima nekih roditelja da se to učini.

    U lipnju je norveško ministarstvo za djecu i ravnopravnost za BBC odbilo komentirati ovaj slučaj, a odbili su i zahtjev za intervju.

    Sada su, nakon ponovnog razmatranja tog slučaja tijekom ljeta, pozvali lokalne vlasti da ponovno pregledaju ranije slučajeve ovog psihijatra, a zdravstvenom odboru su rekli da u sve uključe roditelje te djece. Slučaj je tada otvorio neka pitanja koja ranije nisu istražena.

    'Mislim da ćemo procijeniti svaki slučaj, ako to bude moguće', rekao je Borge Tomter, direktor Odbora za dobrobit djece, i dodao da nije siguran koliko takvih slučajeva postoji.

    Sam je psihijatar prije 10 godina rekao da je bio zaposlen kao stručnjak za procjenu djece u 50 do 75 slučajeva zaštite djece.

    Stručna komisija za djecu, u kojoj je ranije sudjelovao, svake godine pregleda oko 750 slučajeva i preporuka za dobrobit djece. Šefica te komisije, Katrin Koch, u srpnju je rekla za BBC da je pregledala neka izvješća tog psihijatra, te da u njima nije pronašla ništa zabrinjavajuće. Ministarstvo je priopćilo da nitko još nije u potpunosti pregledao brojne slučajeve te da je to sada najveći izazov.

    Inez Arnesen, majka osmogodišnjeg djeteta i lokalna političarka s juga Norveške, u kolovozu je na brigu ponovno dobila svoje najmlađe dijete. Pozdravlja planove za ponovno pregledavanje svih tih slučajeva, no ističe da to mora učiniti netko izvan sustava, tko svaki slučaj može pogledati drugim očima. Ona se pita kako roditelji uopće mogu sudjelovati u ponovnom pregledu slučajeva, kada većina Norvežana niti nije znala ime osuđenog psihijatra.

    Njezino četvero djece 2013. su smještena u udomiteljsku skrb nakon optužbi da je ona nad djecom primjenjivala fizičku silu, što je zabranjeno u Norveškoj. Tri godine kasnije, kazneni sud ju je oslobodio optužbi. Tada joj je vraćeno dvoje djece, ali dvoje najmlađe i dalje je ostalo u udomiteljskoj skrbi.

    Prošlog se mjeseca obitelj uspješno izborila za povratak još dvoje djece, nakon presude za psihijatra. Sada se Inezin sin Christian (11) i kći Vendela (12) postupno ponovno prilagođavaju na život s roditeljima.

    'Nismo još pobijedili. Još moramo vratiti obiteljsku dinamiku, a moramo i surađivati sa Službom za zaštitu djece', dodaje Inez.

    Druga majka, Cecilie, čija kći je u udomiteljskoj skrbi također nakon preporuke osuđenog psihijatra, pozdravlja odluku o novom preispitivanju svih slučajeva.

    'Ne nadam se puno. Oni samo žele da ljudi vide da se nešto radi, ali zapravo im se to ne da raditi', kaže.

    Nakon BBC-jevog dokumentarca 'Norveški tihi skandal', koji je govorio o osudi ovog psihijatra, ministricu za djecu Lindu Hofstad Helleland žestoko su kritizirali mnogi istaknuti stručnjaci za djecu jer nije javno branila sustav.


    Ona je u intervjuu objavljenom ranije ovog mjeseca rekla:

    'Kada vam uzmu dijete i odvedu ga nekamo, to je sigurno jedna od najgorih stvari koju kao roditelj možete iskusiti. Ali kada se pojavi sukob između onoga što je interes djeteta i interes roditelja, mi stajemo na stranu djeteta, i u tome neću niti malo promijeniti mišljenje', rekla je.


    Ljubav Ti i Ja!

Pravila Postanja

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •